Druga korizmena nedjelja - p. Alan Modrić

Uz liturgijska čitanja 2. korizmene nedjelje, razmišlja p. Alan Modrić.

Velika je čežnja srca vjernika da čuje Božji glas, da sazna njegovu volju, da dobije makar mali znak njegove nazočnosti. U korizmenom vremenu čeznemo za promjenom našega srca, ponašanja, odnošenja prema Bogu i stvorenjima, jer vjerujemo da se Gospodin na taj način objavljuje i iskazuje nam svoju milost. U biti, želja za objavom Božjom duboko je upisana u naše biće, jer kako kaže sv. Augustin: „Stvorio si nas, Gospodine, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Taj sveti nemir očituje se upravo u čežnjama i željama vjernika da nasljeduju Boga i njegove putove, pa makar oni iziskivali i velike žrtve. Upravo nam čitanja 2. korizmene nedjelje donose objave Božanskoga veličanstva u različitim trenucima povijesti ljudskoga roda i ostvarivanje najdubljih želja ljudskoga srca da se klanja, slavi i zahvaljuje neizmjernoj Božjoj dobroti i milosrđu.

Knjiga Postanka donosi nam objavu Boga koji sklapa savez s čovjekom, Abrahamom, koji se nalazi u trenucima kušnje vjere i religiozne pustolovine u koju se upustio napuštajući svoj rodni dom i sljedeći glas Božji. Iako Abraham biva poslušan Božjem glasu koji ga je pozvao da napusti rodni kraj i ode u zemlju koju će mu Gospodin pokazati, to nikako ne znači da je bio pošteđen poteškoća i kušnji u svojoj vjeri. U takvoj situaciji, kada mu se obećanje potomka čini kao daleki i neostvarivi san, jer on sam je star, žena Sara je neplodna, Abrahamu se opet objavljuje Bog s obećanjem brojnog potomstva na što Abraham ne odgovara nevjericom i prigovaranjem Gospodinu nego povjerova, i za takvu vjeru, koja se obnavlja u trenucima kušnje, biva nagrađen sklapanjem saveza koje mu Bog nudi. Kao što znamo, obećanje se ostvarilo, ne toliko s Abrahamovim fizičkim potomstvom, koliko s duhovnim, jer pripadnici monoteističkih religija, judaizma, kršćanstva i islama časte Abrahama kao praoca vjere.

U Poslanici apostola Pavla Filipljanima objava Božja očituje se u objavi spasenja gdje će Gospodin Isus „preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.“ To je konačno i savršeno ostvarenje svih naših čežnji za Bogom, kada više neće biti muke, patnji i kušnji, nego vječno uživanje u Božjoj slavi i dobroti.

Predokus takve preobrazbe dočarava nam odlomak Lukinog evanđelja koje čitamo na 2. korizmenu nedjelju. Ovdje imamo objavu Sina Božjega na Brdu Tabor koja je jedna od tri Božje objave tijekom Isusovog zemaljskog života: na početku njegovog poslanja – krštenje na Jordanu; u sredini – Brdo Tabor; na kraju – tijekom njegove Muke na križu. Na Taboru čuje se iste riječi Očeve kao i na Jordanu: „Ovo je Sin moj!“. Da bi se naznačila uzvišenost ovakve objave pojavljuju se Mojsije i Ilija kao predstavnici onoga staroga saveza kojega je Bog sklopio s Abrahamom, a koji se očitavo u Mojsijevom Zakonu i u Prorocima, od kojih je Ilija najviši predstavnik. U osobi Isusa Krista sklapa se novi savez između Oca nebeskoga i ljudskoga roda. Na Taboru se istovremeno očituje Isus čovjek i Isus Bog, i time se daje do znanja Petru, Jakovu i Ivanu, u kojima smo svi mi simbolizirani, što nas očekuje poslije ovoga života: preobraženje našega smrtnoga i ograničenog života u onaj vječni život koji neće poznavati tegobe ograničenog i grešnog ljudskog tijela. I upravo je to najveća težnja našega srca da se konačno umirimo u Gospodinu i da više ne prolazimo kroz dolinu suza. Do takvoga trenutka, međutim, moramo prolaziti put kojim je išao Abraham, Petar, Jakov i Ivan: put borbe, kušnje, sumnje, lutanja i krivih želja - „Dobro nam je ovdje biti“, kako kaže Petar Isusu na Taboru. I osluškujmo dobro Božji glas, jer ne znamo gdje, kada i u kojoj prigodi bi se Gospodin mogao očitovati i dati nam snagu da nastavimo dalje. Neka nam u tome smislu i ova korizma bude vrijeme pozornijeg i revnijeg traženja Boga i njegove volje u ovome svijetu i ovome vremenu.