Prva korizmena nedjelja - p. Alan Modrić

Uz liturgijska čitanja 1. korizmene nedjelje razmišlja p. Alan Modrić:

U Korizmi, koju smo započeli prošle srijede na Pepelnicu, ponovno krećemo u ono razdoblje ckvene, liturgijske godine u kojemu putem pokore, molitve i djela ljubavi nastojimo porasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ali iznad svega trebamo nastojati još dublje proniknuti tajnu beskrajnog Božjeg milosrđa koje se za nas iskazalo time što je sam Božji Sin, uzevši lik jednoga od svojih stvorenja, vršio tu istu pokoru, molio te iste molitve i činio ta ista djela ljubavi u svome svakodnevnome životu sve do „smrti, smrti na križu“. Cilj je korizme da se ljudska grešna duša što više pročisti, kako bi tako pročišćena mogla još više shvatiti i živjeti vjeru u Krista Raspetoga i Uskrsnuloga. Kako se ta vjera treba iskazivati, ne samo u ovome korizmenome vremenu, nego tijekom cijeloga našega života, o tome nas poučava Riječ Božja koju slušamo na 1. korizmenu nedjelju.

Prvo čitanje, uzeto iz Ponovljenog Zakona, donosi nam „Vjerovanje Izraela“ koje je obrazac ispovijesti vjere koji se izricao tijekom proljetnog blagdana prvina i koji je imao tri članka vjere: poziv patrijarha Jakova, dar slobode nakon gorkog iskustva egipatskog ropstva, dar zemlje u slobodnoj domovini u kojoj teče „med i mlijeko“. Ova ispovijest pokazuje kako vjera nije nešto izvan i daleko od zemlje i ljudi, nego je duboko ukorijenjena u povijest kako naroda, tako i pojedinaca, kojima pomaže da prevladaju teške i gorke trenutke života, i zbog toga se ona ispovijeda i u trenucima slavlja kada se prinose plodovi zemlje. Međutim, da bi se došlo do tih trenutaka, izabrani narod je morao lutati bespućima svoje povijesti, boriti se za svoju slobodu i zemlju kako bi u njima slobodno uživao, a sve je to bilo moguće zbog Božje intervencije i pomoći. Zbog toga taj narod iskazuje hvalu Bogu i slavi ga sa svojom duboko življenom vjerom.

Od vjeroispovijesti izabranog naroda dolazimo do vjeroispovijesti Kristovog vjernika koju nam donosi apostol Pavao u drugome čitanju iz Poslanice Rimljanima. Pavao ponajprije ističe činjenicu da je u svakodnevnome vjerničkome životu Gospodin blizu, i to u formi svoje Riječi: „Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ Već se najavljuje onaj događaj koji je središte i srce naše vjere i našega života, a koji ćemo proslaviti na kraju Korizme: Vazmeno otajstvo Muke, Smrti i Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Božju Riječ, sadržanu u Svetome Pismu, možemo slušati na svakome euharistijskome slavlju, ali i promišljati svaki dan čitajući Bibliju, i zbog toga Pavao dobro kaže kada tvrdi da nam je Božja Riječ blizu, kada je nazočna i u veselim, ali i tužnim trenucima naše svakodnevnice, nije jedna zbilja udaljena i otuđena od nas, nego nas prati, ohrabruje i tješi.

I sam Gospodin Isus ukazuje na blizinu i prisnost vjere u Boga i njegovu svemoć i na iscjeliteljsku snagu Božje Riječi kada biva kušan u pustinji od svoga i našega najvećeg neprijatelja, Sotone. Na Sotonine laži i zavođenja: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom; Ako se pokloniš preda mnom, sve je tvoje; Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju“, Isus odgovara nepobitnom i neoborivom istinom Božje Riječi i zapovijedi: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu; ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’; Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ Nevjerojatno je da sam Bog dopušta da bude iskušavan, ali to čini kako bi nam pokazao da su kušnje i napasti jednostavno dio našega života, i da se s njima moramo suočavati, da ne možemo dospijeti do zemlje gdje „teče med i mlijeko“ bez napora i borbe svakodnevnog života. Ali, ono što je važnije, Bog nas podučava kako se boriti protiv napasti: poslušnošću i utjecanjem Božjoj Riječi i Njegovim zapovijedima, koje će nas u svakome trenutku našega života okrijepiti, osnažiti i podignuti za daljnju borbu.

Jednu dimenziju takve borbe proživljavamo i u korizmi kada vršimo post, pojačanu molitvu, i kada se još više trebamo vježbati u djelima ljubavi prema bližnjima. U svemu tome vodimo računa da nam je Bog uvijek blizu zbog blizine svoje Riječi, i da nas na taj način prati. Ako je Isus Krist, Jedinorođeni Sin Božji, zbog nas i našega spasenja prošao pustinjski put kušnje, onda doista možemo biti potpuno sigurni kako nas i u našoj, kako korizmenoj, tako i cijelogodišnjoj pustinji, prati, hrabri i osnažuje, jer On je taj koji je svim svojim bićem i životom posvjedočio vjeru koja se manifestira u istini da čovjek ne živi samo o materijalnome, nego i o duhovnome, da ga klanjanje Gospodinu Bogu ne ponižava, nego uzvisuje, i da ne smije iskušavati Onoga, koji ne samo da ga je stvorio, nego se za njega rađa, muči, umire i ustaje od mrtvih. Neka nam u svjetlu ovih vječnih istina naše vjere bude blagoslovljeno i plodno ovo sveto korizmeno vrijeme!