Što eutanazijski entuzijasti doista žele

Zagovornici potpomognutog samoubojstva često tvrde da je medicinsko usmrćivanje samo „posljednje sredstvo“, rezervirano za smrtonosno bolesne, koje će se pružati samo u kontekstu dugotrajnog odnosa sa suosjećajnim doktorom i samo ako nema drugih načina da se patnja olakša.  Međutim, zakon ne traži nikakve objektivne dokaze o nepodnošljivoj patnji prije eutanazije. Zbog toga takve „zaštitne smjernice“ daju samo „lažan osjećaj sigurnosti“ te nam poput „meda“ pomažu zašećeriti popijeni otrov – zaključio je Wesley J. Smith u članku „Što eutanazijski entuzijasti doista žele“, objavljenom u uglednom časopisu First Things.

U belgijskom i nizozemskom društvu, eutanazija je toliko prihvaćena, da je dostupna za praktično bilo koga tko je želi – umirući, osobe s invaliditetom, stari, mentalno bolesni ili pak supružnici koji bi radije izabrali samoubojstvo nego li ostati udovci – primijetio je Smith. Nedavno je i Kanadski vrhovni sud odlučio kako postoji pravo na eutanaziju u praktično bilo kojim okolnostima, a kanadski liječnici nisu se pobunili. Dapače – napomenuo je Smith – zajedno s društvom su prihvatili kulturu smrti na možda radikalniji način nego li u Belgiji ili Nizozemskoj.

Kao dokaz je naveo konačni izvještaj kanadskog Provincijsko-teritorijalnog stručnog savjetnog tijela o liječnički potpomognutom samoubojstvu, koji je objavljen u studenom prošle godine. Izvještaj uključuje 43 preporuke i – premda nije zakonski obvezujuć – šokantan je entuzijazam s kojim se prihvaća medicinsko ubijanje – primijetio je Smith, napominjući: Time ilustrira radikalne ambicije eutanazijskog pokreta – ambicije koje se obične drže u sjeni, kako se ne bi uzbunila javnost.

Između ostalog, kanadsko savjetno tijelo preporučuje ozakonjivanje potpomognutog samoubojstva u svim provincijama i teritorijima, ne samo uz pomoć doktora, nego i vlastitom rukom, što još više olakšava nagovaranje i prisilu na eutanaziju „iza zatvorenih vrata“. Preporučuje se da zadatak usmrćivanja osoba doktori mogu prepustiti medicinskim sestrama ili drugom osoblju, koje – kako primjećuje Smith – „uvijek dobiva prljave poslove“. Time će se eutanazija ne samo normalizirati izgledom još jedne rutinske medicinske procedure, nego će se i doktore izolirati od osobnog sudjelovanja u ubijanju – tim više im olakšavajući njegovo propisivanje.

Osim toga, preporučuje se da nema perioda čekanja na eutanaziju, nego da ljudi koji žele umrijeti to mogu učiniti odmah bez bilo kakvog perioda razmišljanja, tijekom kojeg bi se mogli predomisliti i poželjeti živjeti. Preporučuje se i da eutanazija bude dostupna bilo kada nakon dijagnoze o neizlječivoj bolesti – što je osobito opasno, jer početni šok može uzrokovati privremene pomisli na samoubojstvo.

K tome se preporučuje eliminiranje bilo kakvih „arbitrarnih dobnih ograničenja“ za eutanaziju. To bi značilo da dječaci i djevojčice koji se ne mogu bez roditeljskog nadzora tetovirati se trebaju moći zakonito sami ubiti. Na koncu, od vjerskih se ustanova traži da dopuste eutanaziju unutar svojih institucija ili da osiguraju siguran i pravovremen premještaj pacijenta u neku ustanovu koja se potpomognutom samoubojstvu ne protivi. Vjerske bi se ustanove koje smatraju eutanaziju teškim grijehom – poput Katoličke Crkve – prisililo da sudjeluju u okončanju pacijentova života.

Uklanjanje patnje tako da se ukloni patnik nije problematično za podupiratelje eutanazije – dapače, to smatraju krepošću – primijetio je na koncu Wesley J. Smith i upozorio: Pristup kanadskog savjetnog tijela daje naslutiti kako bi eutanazija mogla tamo postati poželjni način umiranja.