Pjesme o Božiću suvremenih hrvatskih pjesnika - Marito Mihovil Letica

U duhu Božića i njegova misterija, pjesme o Božiću suvremenih hrvatskih pjesnika govori Marito Mihovil Letica.

»Narod koji je u tmini hodio / svjetlost vidje veliku; / one što mrklu zemlju obitavahu / svjetlost jarka obasja« (Iz 9,1). Riječi su to Izaije proroka, u jezik čovječji uobličeni Božji priopćaji koji su se ispunili, utjelovili i spasonosno oživotvorili u Bogočovjeku Isusu, sedam stoljeća nakon što ih veliki starozavjetni prorok zapisa. Evanđelist Matej svesrdno svjedoči i ukazuje da je upravo Isus životodajni Mesija iliti Krist, kojega Židovi stoljećima očekivahu, te ovako potvrđuje ispunjenje rečenih Izaijinih riječi: »... narod što je sjedio u tmini / svjetlost vidje veliku; / onima što mrkli kraj / smrti obitavahu / svjetlost jarka osvanu« (Mt 4,16). Zaista, kako reče evanđelist Ivan – koji je istančano i svečano isticao razliku između fizičkog i eshatološkog života, tj. biološkog, smrtnog bivanja i života vječnog – Isus je Svjetlost svijeta i tko ide za njim »neće hoditi u tami, / nego će imati svjetlost života« (Iv 8,12).

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo! Sretan vam Božić!

»Va se vrime godišća«, ili osuvremenjenim jezikom, »U to vrime godišta« kličemo i pjevamo »Narodil nam se Kralj nebeski«, kako glase naslovi pučkih crkvenih pjesama; od kojih je prva zapravo parafraza latinske pjesme »In hoc anni circulo«, spjevane negdje na jugu Francuske u 11. stoljeću, zasvjedočene u Hrvatâ u 15., a druga je izvorno hrvatska božićna pjesma za koju znalci i upućenici utemeljeno smatraju da je nastala u 13. stoljeću.

Mi ćemo danas čuti tri suvremene hrvatske pjesme koje se dohvaćaju misterija Božića, otajstva Isusova rođenja. Dotične nam pjesme vjerodostojno ukazuju da Isusovo rođenje ne bismo smjeli razumijevati kao događaj koji se upriličio i zgodio prije dva tisućljeća na razmjerno dalekome zemljopisnom prostoru što ga danas nazivamo Bliskim istokom – nego da se Isus uvijek iznovice ima rađati ovdje i sada, među nama i u nama.

Nije riječ o pjesmama koje su glazbena djela, u smislu vokalnih i instrumentalnih ostvaraja, nego su posrijedi poetska djela trojice živućih pjesnika, priznatih i cijenjenih, ponajboljih hrvatskih, čiji su stihovi uvršteni u brojne hrvatske antologije, a prevedeni su i na strane jezike. Premda te pjesme nisu uglazbljene (barem koliko mi je poznato), melodične su i blage, izražajne i duboke, tankoćutne i snažne, prodahnute otajstvom Božića i nadahnute prisutnošću svemožnoga Boga, stvoritelja i uzdržitelja svemira, Svevladara, Pantokratora, koji se iz ljubavi prema ljudima utjelovio i rodio u štalici kao nemoćno djetešce, uprisutnio se i unazočio kao čovjek, nama u svemu jednak, osim u grijehu. »Mali Isusek«, kako vele naši kajkavci, i Krist Kralj u jednoj osobi, povijesnoj i natpovijesnoj, stvarnoj i otajstvenoj.

Započinjemo pjesmom »Koja tišina« Ivana Goluba, rođenoga 1930. u Kalinovcu u Podravini, svećenika, teologa, povjesničara kulture, sveučilišnoga profesora u miru, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Akademije ruske književnosti. Ivan Golub tvorac je novoga stila u hrvatskoj duhovnoj poeziji, u isti mah snažnog i odmjerenog, ushićenog i smirenog, stila začudne privlačnosti.

 

KOJA TIŠINA

Koja tišina!

Čuje ju se.

Tako je tiha.

 

Ni da krecne.

Ni da zaruži.

Ni da zacvili.

Ni da vikne.

Ni da šušne.

 

Samo snijeg.

Samo krov.

Samo grad.

 

Samo Bog

– Božić.

 

Zatim slijedi pjesma naslovljena »Sinopsis za prizor rođenja Kristova u saljskom masliniku na Dugom otoku«, koju napisao je Luko Paljetak, također hrvatski i ruski akademik, kroatist, anglist, filolog, prevoditelj, redatelj i dramaturg, rođen 1943. u Dubrovniku.

 

SINOPSIS ZA PRIZOR ROĐENJA KRISTOVA U SALJSKOM MASLINIKU NA DUGOM OTOKU

Doista ovo mjesto odgovara po svemu

prizoru onom: tu su masline, vrlo važan

dekor iz trećeg čina, i vjetar koji tremu

unosi, miris gnoja i vina, vjetar vlažan

 

s pučine, tu je ovca od porculana, jedna,

krotka (jer tu je negdje okò nje Bog!), a ženu

'in statu benedicto' naći je lako, čedna

da pristane, i zvijezde tu su da u tom trenu

 

zasjaju, krupne, infra-crvene, tu je stado

i izletnici koji badminton cijelo vrijeme

igraju, što bi, mislim, pristali vrlo rado

da budu začuđeni pastiri, tu su nijeme

 

seljanke dvije, vješte primalje ako tako

zatraži slučaj:one sa strane mirno stoje;

napokon tu sam i ja koji bih tada lako

primio dužnost Kralja s Istoka, da mu svoje

 

poklonim siromaštvo i krv

 

Naposljetku ćemo čuti pjesmu »Betlehemska«, djelo Drage Štambuka, koji je rođen 1950. u Selcima na otoku Braču, po struci liječnika internista, po profesiji diplomata, dugogodišnjega hrvatskog veleposlanika u brojnim državama, po vokaciji pjesnika, utemeljitelja svehrvatske jezično-pjesničke smotre »Croatia rediviva ča-kaj-što«, koja se od 1991. svake godine održava u Selcima.

 

BETLEHEMSKA

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

Dok nad sviton tama kulja

gledan ja u svitli vir

i nad njime zvizde šlajer

ča rastvara ju'sku zvir.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betelehemska ni.

 

Soldati sa bila greba

pali su u ponor mrk,

zaorila trublja vitra,

Sudnji dan se odbi trd.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

Izronila repatica

betlehemska nad naš grad,

naša poja, šume, škoje,

domovine morski stan.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

Priko mora nan je pasat

odvest se niz modri val,

di pribiva svitlo ime,

Marija i Josip drag.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

Neka cila zemja piva

do nebesa digne glas,

di nan svitli zvizda zlatna

betlehemskog Kraja znak.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

U njon živi vela snaga

tuče srce za naš spas,

zarad milega Ditića

ča nan doni vični dan.

 

Sve su zvizde s neba zgasle

samo betlehemska ni.

Složile se u crn ugljen

samo betlehemska ni.

 

Dojdi Dite moje duše

donesi mi prvu Rič,

osvitli mi zvizdan pute

da znan doć na zadnji pir.