'Ljubo Stipišić Delmata: obrisi stvaralaštva i identiteta', M. M. Letica

'Ljubo Stipišić Delmata: obrisi stvaralaštva i identiteta', govori M. M. Letica 

»... I zabruja Vokalni 'Trogir' s autentičnim narodnim napjevima / iznuđenim iz mora i škrapa, kamenjara i leuta; / Evo iskonskih tonova sačuvanih među apsidama i mrežama, / među nadimljenim težačkim kominima; / Evo čipkasta Radovanova dlijeta još sjajna u žuljnim napjevima praotaca / [...] / I zagromoglasi zavičajni narod trogirski, / onako oporo, gordo, materinski, iz preobilja samosvojnosti... / I gromoglasja po vinogradima nasušnim upamtiše znojni tenorini, / terce prihvate trudni domari i graditelji romaničkih frizova. / [...] / ... Klapa pjevača i prijatelja otisnu se na pašijunska juga, / da zaveslajima obilato doprinese dalmatinskoj melosnoj povijesnici« (citirano iz: Stanko Geić, »Povratak iskonu: dalmatinska klapa 'Trogir' 1964.-2004.«, Split / Trogir 2004.).

Ljepotne su to i duboke riječi Ljube Stipišića Delmate, otisnute 1974. na ovitku LP ploče klape »Trogir«. Naveo sam dijelove teksta iliti, hrvatski kazano, tkanja, gdjeno se na osobit način isprepliću, prožimaju te u harmonično suzvučje stapaju estetička crtica i esej, pjesništvo i pobudni nagovor; nagovor i poziv ne samo na slušanje pjeva nego i na opjevavanje zemlje i neba, mora i kamena, vatre i čovjeka.

Kada je u prosincu 2012. UNESCO službeno uvrstio na popis nematerijalne svjetske kulturne baštine upravo dalmatinsko klapsko pjevanje, unatoč jakoj konkurenciji talijanskih, grčkih, francuskih i inih 'a capella' vokalnih tradicija – to većma uvidjeh da je Ljubo Stipišić dao tomu priznanju golem i kapitalan doprinos. Uz radost zbog toga svjetskog ovjerovljenja klapskoga pjevanja i time hrvatske kulture, obuze me tuga što ga maestro Stipišić, preminuvši u listopadu 2011., nije dočekao u ovostranosti.

A one riječi koje napisao je 1970-ih o klapi »Trogir«, ne misleći pritom na sebe, moguće je razumjeti kao autopoetičke. Jer svojim je plodonosnim marom Ljubo Stipišić udahnuo nov život »iskonskim tonovima sačuvanima među apsidama i mrežama«; osobno on »razgori čađavo ognjište« klapskoga pjeva i tisućljetne duše uzmorskog čovjeka, Hrvata Dalmatinca, Mediteranca, Sredozemnika; barba Ljubo se otisnuo »na pašijunska juga, da zaveslajima obilato doprinese dalmatinskoj melosnoj povijesnici«.

Uzmemo li u obzir da se naziv i pridjevak »barba« odnosi, među inim, na starijega čovjeka iz naroda kojemu se obraćamo s poštovanjem, ali i na kapetana broda – onda se to »barba«, kada je o Ljubi Stipišiću riječ, iskazuje u punini svoje prikladnosti. Jer barba Ljubo bio je i jest velepoštovani bard i maestro koji se smiono i znalački, u dosluhu s morem nam hrvatskim otisnuo na pašijunska iliti pasionska juga, koja pušu s proljeća, oko Uskrsa, zatim na jedva čujne, 'sotto voce' maestrale, k tome i utihe u harmonijskim kadencama dalmatinske klapske pjesme.

Da je Ljubo Stipišić mnogo više od prethodno narečenoga, da je »homo universalis« koji Božjom voljom bî obdaren i zamilovan brojnim, raznorodnim talentima – svjedoči na vjerodostojan način knjiga »Ljubo Stipišić Delmata: obrisi stvaralaštva i identiteta«, koja je u okrilju Zaklade Ljubo Stipišić Delmata objelodanjena 2015. u Zadru, a u Zagrebu je svečano predstavljena, uz klapski i zborski pjev, dana 10. prosinca u dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga instituta na Kaptolu.

Posrijedi je zbornik radova sa simpozija održanog na Sveučilištu u Zadru 10. listopada 2014. Valja kazati da urednički su posao izvrsno obavili Stjepan Bagarić, Daniel Miščin i Ivan Pehar. Oni napisaše unutar uvodne riječi da je

»... svako izlaganje o Ljubi Stipišiću zapravo govor o tragu, izgubljenoj blizini, skrivenosti, Delmatinoj prisutnoj odsutnosti, prišaptaj o obvezi, čuvanju, nezaboravu i nadi. Ti tragovi gotovo su uvijek čujni. Oni se priopćuju kao pjev ili riječ bogatoga skladateljskog, melografskog ili etnografskog rada Ljube Stipišića. Skupljeni su u skladbe i ušiveni u korice njegovih pjesničkih zbirki, u brojne rukoveti njegovih nota i, u konačnici, u njegovo životno djelo, 'Animu Delmaticu'. / Baš te dvije riječi o duši Dalmacije i ono nefizičko, duhovno u njima, kao da vode k drugoj vrsti tragova koji se otkrivaju tek s druge strane riječi, onkraj note i iza dveri tišine.«

Zbornik na 333 stranice donosi 23 rada, razvrstana u pet tematskih cjelina, koje počinju adekvatnim Stipišićevim citatima. U nemogućnosti da spomenem sve radove, naznačit ću samo neke, uz napomenu kako to nipošto ne znači da su nespomenuti manje vrijedni.

Unutar cjeline »Duhovnost«, u koju nas uvode riječi »Bože, t' ova je misao konačna suza u Tvojoj beskonačnosti...«, nahode se članci Jakše Fiamenga »Ljubo Stipišić Delmata ili put u iskone« i Daniela Miščina »Sveto u misli Ljube Stipišića«.

U tematskoj cjelini »Glazba«, sa Stipišićevim riječima »Baštinom to nas pređi dozivaju bliže iskonu«, radovi su Katarine Duplančić Herman »Ljubo Stipišić Delmata i pučko crkveno pjevanje« te Joze Čikeša »Ljubo Stipišić Delmata i pasionska baština«.

»Jezik, književnost, etnologija i kazalište« naziv je treće cjeline, koja započinje riječima »Prevodim na govor subraće ovu nutarnju antologiju neuočljivog vida života...«. Tu je Josip Lisac priložio rad »Dijalektalna podloga Stipišićeve zbirke 'Rod titanski, rod žgincani'«, a Đurđa Vukelić Rožić u članku »Ljubo Stipišić Delmata: haiđin« govori o njegovoj haiku poeziji.

U Stipišićevo slikarstvo uvodi nas njegova izjava »Ja slikam svjetove od kojih sam satkan«. Stanko Špoljarić osvrnuo se na Delmatin umjetnički opus, a Lilijana Domić autorica je članka »Od kajdanke do crtanke: podloga 'čudotvornih slika' maestra Ljube Stipišića«.

Zadnja je cjelina naslovljena »Tragovi« a na početku joj stoji Stipišićevo »Htjeh se u ljubavi koja presuđuje na Vječnost«. Ljerka Vince Pallua napisala je rad »Baštinska 'anima' Dalmacije – testament Ljube Stipišića Delmate našem i europskom identitetu«, dok je članku »Duhovna baština Ljube Stipišića Delmate – identitet, moralne vrijednosti i tradicija« autorica Tatjana Tomaić.

Osvrnuo bih se na riječi Zlatana Stipišića Gibonnija, izgovorene na zagrebačkome predstavljanju dotičnoga spomen-zbornika. Naime, Gibonni je kazao da mu nije baš po volji što su mu za oca nerijetko govorili da je zanesenjak, te je rekao kako njegovu ocu najviše pristaje riječ »ushićenik«. Doista mjerodavna zamjedba i pravi izbor riječi. A dotični ushićenik u isti je mah i veliki zaslužnik za hrvatsku kulturnu baštinu i identitetsku samosvijest. Zaslužnik, značajnik i velebnik.

U pjesmi »Dalmatino, povišću pritrujena«, koja postade svojevrsna himna Dalmacije, Ljubo Stipišić pjeva između ostaloga o »dritim kolonama«, tj. ravnim stupovima. Mogli bismo s pravom ustvrditi da je barba Ljubo ravni i uspravni stup vrijedan zahvalnosti i nasljedovanja, ravni i uzorni stup po kojemu se imaju ravnati sadašnji i budući etnomuzikolozi i melografi, skladatelji i voditelji klapa. Ljubo Stipišić Delmata, rođen 1938. u Splitu, zaista zavrjeđuje da u tome gradu jedna ulica ili škola njegovo dobije ime.