M. M. Letica o znanstvenom skupu »Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj«

Zadnji prilog o znanstvenome skupu »Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj« pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Danas će biti govora o predavanjima na znanstvenome skupu »Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća«, koji je u organizaciji Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu i Zagrebačke nadbiskupije održan 24. studenog 2015. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu.

Uime organizatora skup je otvorio rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić. On za taj događaj reče da je »'sympósion', gozba intelektualne ljubavi u žudnji za Istinom«, kojoj se imamo otvarati u nadi blaženije budućnosti, dok kršćanski vidamo i zacjeljujemo međusobne rane i boli, na dobro Hrvatâ i Srbâ te svih građana Hrvatske.

Potom se pozdravnim govorom obratio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, istaknuvši dvije tvrdnje nadbiskupa Alojzija Stepinca: »Savjest mi je čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud« te »Išlo se na ruku srpskomu narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo«. Kardinal je Bozanić zahvalio povjesničarima te je zazvao na njih Božji blagoslov i »plodove koje donosi istina u ljubavi«.

Na skupu je govorilo deset povjesničara, doktorâ znanosti. Većinu predavanjâ samo ću spomenuti, a nešto ću se više zadržati na onima koja zbog izrečenih proizvoljnosti i neistina izazivaju striktne prigovore.

Prvo predavanje, naslovljeno »Hrvatska u stoljeću promjena. Od stvaranja prve jugoslavenske države do kraja Drugoga svjetskog rata«, održao je Ivica Šute s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a zatim je Tomislav Anić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta govorio o stvaranju mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945.

Mario Jareb s Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu tematizirao je odnos nadbiskupa Stepinca prema vlastima u NDH, rekavši da je taj odnos bio kompleksan i opterećen Nadbiskupovim neodobravanjem mnogih ustaških mjera i postupaka, primjerice progona ljudi zbog vjerske, narodnosne ili političke pripadnosti.

Umnogome različito stajalište ponudio je povjesničar Milan Koljanin s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. U predavanju »Nadbiskup Stepinac i odnos prema vlastima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj« Koljanin reče kako je Stepinac promovirao »vatikansku politiku socijalnog katolicizma« te da je »bio uvjeren da je velika, nezavisna hrvatska država, stvorena u okviru 'Novog poretka', pogodan institucionalni okvir za ostvarenje tih ciljeva bez obzira na cijenu u ljudskim životima. Povremene intervencije za progonjene Srbe i Židove, prije svega za one koji su prešli na rimokatoličku vjeru, i zakašnjelo povremeno javno osporavanje ideoloških načela na kojima su vršeni progoni Srba, Židova i Roma, nikada nisu ozbiljnije dovodili u pitanje podršku nadbiskupa Stepinca i Rimokatoličke Crkve ustaškoj državi do samog kraja njezina postojanja.«

U sukladnome duhu izlagala je Radmila Radić s Instituta na noviju istoriju Srbije. Na kraju predavanja »Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju« srbijanska je povjesničarka retorički upitala: »Je li njegovim antikomunizmom i brigom za interese Crkve i nacije tijekom Drugoga svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost za šutnju o zločinima koji su se dogodili u NDH? Mogu li njegovi ideološki i politički stavovi biti osnova za svetost, ili to treba biti njegovo kršćansko djelovanje?«

Potom je o nadbiskupu Stepincu i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi govorio Miroslav Akmadža s Hrvatskoga instituta za povijest, a nakon njega je Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta nastupio izlaganjem »Državni program vjerskih prijelaza i reakcije nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih predstavnika«.

O ulozi nadbiskupa Stepinca u zbrinjavanju i spašavanju srpske i židovske djece govorio je Mario Kevo s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a predavanje »Nadbiskup Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacije« održao je Britanac Robin Harris iz Centra za obnovu kulture, Zagreb.

Zadnje predavanje, »Nadbiskup Stepinac: suradnja sa Srbima u spašavanju Srba«, imao je mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje Stepinca svetim. Mons. Batelja predočio je preslike dokumenata koji nepobitno svjedoče da je Stepinac djelotvorno spašavao Srbe, pri čemu je ponajvećma surađivao s hrvatskim arhitektom i publicistom Markom Vidakovićem, po narodnosti Srbinom, te Dianom Budisavljević, Austrijankom udanom za dr. Julija Budisavljevića, Srbina. Juraj Batelja iznio je dokumentirani podatak da su tako spašeni životi 27.215 srpske djece, ratne siročadi, te mnoštva odraslih Srba.

Prione li se cjelovitom tumačenju i kontekstualiziranju pojedinih Stepinčevih izjava i postupaka – ne će biti odveć teško obezvrijediti citirana stajališta srbijanskih povjesničara. Oni doduše priznaju neke Stepinčeve pozitivne činidbe, ali u njihovu misaonom obzoru predrasude još nisu ustupile mjesto rasuđivanjima, potvore dokazima, pričini činjenicama, mit istini.

Treba jasno kazati da je nadbiskup Stepinac, poput mnogih čestitih Hrvata, pozdravio uspostavu NDH kao stoljećima žuđene hrvatske države – ali nije pristajao uz ustaški režim, a protiv zločinâ odmah je odlučno prosvjedovao. Ne samo da je prigovarao zbog nečovječnih postupaka u Jasenovcu i drugim logorima nego je osuđivao i sàmo njihovo postojanje. Tako je 24. veljače 1943. u pismu poglavniku Anti Paveliću oštro prosvjedovao rekavši da je »sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku«. Nadbiskup je Stepinac smiono govorio suprotiva »novomu poretku« i pripadnim mu rasnim zakonima; primjerice 31. listopada 1943., na blagdan Krista Kralja, kada je opetovano osudio progone potaknute rasnim teorijama, grmeći ispred zagrebačke katedrale: »Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome. [...] Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, [...]«

Treba istaknuti to da Josip Broz i njegovi jugokomunistički totalitaristi zapravo nisu osudili nadbiskupa Stepinca zbog onoga što je činio u Ratu, nego zbog onoga što nije pristao učiniti nakon toga – Katoličku Crkvu u Hrvatâ odvojiti od Rima. Naša Crkva je katolička, što znači univerzalna, sveopća, na čelu s rimskim papom – odgovorio je Stepinac. Tek nakon Nadbiskupova odbijanja te nečasne i bezumne ponude počeo je progon koji će se izroditi u montirani i sramotni politički proces.

Naposljetku je zaključiti da u teškim i olovnim vremenima blaženi Alojzije Stepinac bijaše samosvjesni domoljub i univerzalni čovjekoljub, pastir hrabrih i razboritih postupaka, zakrilitelj potlačenih i nemoćnih, protivnik bezdušne moći i svih totalitarizama, čovjek čiste savjesti, personifikacija evanđeoske ljubavi u akciji, vjerni i vjerodostojni sluga Bogu, ljudima i Katoličkoj Crkvi, spasonosni svjetionik u tami i nevremenu... i time pravi, istinski svetac!