Druga nedjelja došašća, razmišlja pater Hrvoje Mravak

Druga nedjelja došašća, razmišlja p. Hrvoje Mravak 

U evanđeoskom izvještaju Luka, vjeran svom imidžu povjesničara, postepeno zumira scenu koju želi prikazati, krećući od viših društvenih klasa prema nižima: od rimskog cara preko rimskog upravitelja i židovskog tetrarha sve do velikih svećenika i, naposljetku do Ivana, sina Zaharijina, kojemu jedinom među ovolikim „velikodostojnicima“ dođe riječ Božja. Možda bi danas evanđelist Luka krenuo od Obame i Putina, preko Hollandea, Camerona i Erdogana, sve do pape Franje i „običnog malog“ vjernika – proroka u svojoj zajednici. – Kako god, riječ Božja nalazi specifična mjesta da se objavi – ovaj put u pustinji, mjestu autentičnog susreta sa samim sobom, s Bogom, koji zatim ima učinak i na društvene odnose. U pustinji, nutarnjoj i vanjskoj, život je sveden na suštinsko, na otkrivanje vlastitog identiteta. U njoj Ivan Krstitelj djeluje sukladno svom identitetu proroka i poziva na obraćenje srdaca. Nije ostao pri propovijedanju, nego je i živio nutarnji zaokret duše prema svome Stvoritelju. Zbog toga je Isus mogao reći za njega da je najveći između rođenih od žene; ali ipak „i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!“

– Što to Isus želi ovime reći?:

U „ivanovskom“ pozivu na obraćenje naglasak je na naporu ljudske volje, ali čovjek, koliko god jak bio, prije ili poslije mora priznati kako mu je volja nakon iskonskog grijeha oslabila. Tu životnu dramu svakog čovjeka tako je bolno izrekao sv. Pavao u poslanici Rimljanima: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. (…) Jadan sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?“, (Rim 7,19.24) uzdiše „Apostol naroda“, ali ne ostaje u malodušju nego na koncu pisma u nadi kliče: „Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!“ – Na čemu to Apostol zahvaljuje? – Prije svega na milosti Božjoj, koja je najdraža tema njegovih pisama kršćanskim zajednicama, ugroženima mnogim prijetnjama, nutarnjim i vanjskima. Milost, milost, primat milosti, ne zapostavljajući, naravno, ni nužni napor volje.

I doista, ako čovjek ne prihvati i ne doživi izvornu milost sebe kao stvorene slike Trojedinoga Boga, koji ga svakim trenom stvara i skrbi za njega, onda se ne može otvoriti spasenju i punini života. Isključivo snagom svoje volje ne možemo doseći spasenje koje Isus nudi; jer ono je nužno Dar i kao takvo ga možemo jedino primiti, prihvaćajući pritom svoju nemoć. – Iz iskustva nemoći rađaju se ljubav i povjerenje – svemoć u Gospodinu. I to čovjeku često teško pada, jer smo naučili da se za zadobiti ljubav, trebamo dobrano potruditi i biti „na visini zadatka“; inače smatramo kako nismo vrijedni pažnje. – Tako nas je životno iskustvo od malena učilo.

Isus ne želi izbrisati to iskustvo, ali želi ga pročistiti od lažnih naslaga osjećaja nevrijednosti, nesposobnosti, ili čak suvišnosti. Isus želi da ispod te lažne slike na koju smo nekoć pristali otkrijemo novu slobodu, koja izvire iz djela ljubavi Njegova križa, s kojeg nam progovara: „Vrijedna si i vrijedan moje ljubavi. Da nisi, ne bih umro za te.“ – Tu Božju ljubav i skrb nad nama predivno opisuju reci iz prvog današnjeg čitanja Knjige proroka Baruha, u kojem se oni koji su nekoć bili daleko od Gospodina, u izbjeglištvu, sada radosno - u pjesmi – vraćaju „nošeni u slavlju, kao djeca kraljevska. (…) A šume i sva stabla mirisna im čine sjenu po Božjoj zapovijedi, jer ih Bog vodi u radosti, prateći ih milosrđem svojim i pravednošću“. Psalam 126. se nadovezuje na ovu slavljeničku atmosferu, kličući o suzama spasonosne žalosti, koje su potaknule „Izabrani narod“ da dođe k sebi i vrati se Prvoj ljubavi. Gospodin Bog ih nije napustio, nego je čitavo vrijeme njihovog izbjeglištva djelovao u srcu svakog člana Naroda i oni su konačno doživjeli plodove oslobođenja od sveg onog što koči Život. Svi surogati ljubavi, koji su se nekoć činili privlačnima, pod svjetlom Božje milosti pokazali su se lažnima, te ih je zamijenila radost i pjesma. 

Zaista, Isusovo evanđelje milosrđa, koje nadopunjuje Ivanov zamah volje k obraćenju, jedino potpuno odgovara našoj paloj naravi, koja se bez milosti s križa ne može uzdići dubokoj radosti i punini Života.