Benedikt XVI. i spoznajna vrijednost ljubavi

Benedikt XVI. je u čitavom svojem učiteljstvu, a osobito u govoru na Regensburškom sveučilištu, jasno potvrdio da je „ne djelovati prema razumu protivno Božjoj naravi“ i naglasio da je dijalog razuma i vjere, koji je započeo s helenizmom, normativan za kršćanstvo. Papa je Benedikt u regensburškom govoru objasnio da napuštanje razuma i njegove težnje za istinom ustupa mjesto dijalektici moći, koja otvara veliki prostor arbitrarnosti i nasilju. Ustvrdio je to kardinal Gerdhard Ludwig Müller, u današnjem predavanju na simpoziju „Deus caritas est. Vrata milosrđa“, koji obilježava 10. godišnjicu prve enciklike Pape emeritusa.

Pročelnik je Zbora za nauk vjere podsjetio na „spoznajnu vrijednost“ ljubavi koju se afirmira u enciklici Deus caritas est. Time se ona suprotstavlja racionalizmu i emotivizmu koji su – kako je rekao – „velike prepreke evangelizaciji“, jer oba stajališta niječu spoznajnu narav ljubavi: prema racionalizmu, ona je samo subjektivni i privatni osjećaj, a emotivizam je vrjednuje tek u iracionalnoj perspektivi.

Racionalizam je u teologiji odbačen, ali još uvijek valja produbiti pogrešku emotivizma kao iracionalnog prepuštanja da osjećaji budu naši životni vodiči. Današnja emocionalizacije vjere i savjesti – napomenuo je kardinal Müller – vjerskome iskustvu daje dojam maglovite nerazumnosti.

Budući da je, prema enciklici Deus caritas est, istina prisutna kao svjetlo u ljubavi, neodrživ je Feurebachov prigovor kršćanstvu. Prema tom filozofu, bit kršćanstva je univerzalna ljubav i zbog toga je zaključio da je vjera prepreka u njezinom ostvarenju. On je ljubav shvatio samo kao altruizam i zanemario mogućnost objave transcendentnoga Boga. Jedinstvo svjetla istine i ljubavi – objasnio je kardinal Müller – temeljni je odgovor na njegovu optužbu i kršćanski prijedlog koji može na korijenit način izazvati suvremenu misao.