Stajališta Antuna Gustava Matoša o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru

Osvrt na stajališta Antuna Gustava Matoša o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, povodom 200. obljetnice Strossmayerova rođenja i 110. godišnjice njegove smrti – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prošle godine, 2014., hrvatska je općekulturna javnost obilježila 100-godišnjicu smrti Antuna Gustava Matoša, našega velikoga književnog značajnika, a ove godine dotična javnost obilježava 200. obljetnicu rođenja i 110. godišnjicu smrti osnivatelja mnogih u hrvatskome narodu i domovini Hrvatskoj temeljnih znanstvenih i umjetničkih, kulturnih i obrazovnih institucija – biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Premda Matoš bijaše 58 godina mlađi od Strossmayera, odlično je poznavao život i djelo toga velikog biskupa; čije je ime jedno od najčešće spominjanih u Matoševim feljtonima, pri čemu je riječ o Strossmayerovoj političkoj i kulturnoj djelatnosti, njegovim zaslugama i promašajima, ukusima i karakternim osobinama. Navlastito je u tome smislu vrijedan navođenja svojevrsni nekrolog naslovljen »Strossmayerov spomenik«, što je nastao 1906., godinu nakon Biskupove smrti. U tome tekstu – za koji će Matoš u pismu književniku Milanu Ogrizoviću 1907. reći da to »nije esej, već obična apologija, kasni nadgrobni govor, upravo nadgrobni spomenik« – čitamo među inim sljedeće:

»Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, 'Eseker' i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, 'naša dika'. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave đakovštine [sic!], tako je njegov jaki glas učio Evropu da nas još ima – 'još Hrvata'.«

Kao gorljivi pravaš, pobornik ideje samostalne i slobodne hrvatske države, podastro je Matoš u nekrologu sržnu i sadržajnu, ekspresivnu i lucidnu komparaciju, u čemu je bio i ostao nenadmašan, usporedbu gdjeno je znalačkim kontrastiranjem u svojevrsnoj dijalektičkoj sintezi, u komplementarnosti, oslikao značaj i ulogu pravaša Ante Starčevića i političkoga narodnjaka Strossmayera. Citiram fragmente:

»Popunjavahu se, ali ne kao Schiller i Goethe, već kao suprotni karakteri i ekstremi koji se dodiruju. Starčević je bedemska planina, zatvorena, puna vuka i ličkog hajduka. Strossmayer je blaga i bogata slavonska ravnica. Stari ima znanje solidnije, Strossmayer opsežnije. [...] Strossmayer je svjetski čovjek sa ponašanjem opata i virtuoza Liszta, ljubimac dama; Starčević je plebejac 'hiperdemokratskog nosa' (Kovačić), divlji ikonoklast s obličjem Silena i djevičanstvom pustinjaka. Ovaj diplomat, onaj doktrinar. Satirik i apologista. Puritanac i katolik. Pazarište i Osijek. Literat, boem – i velikaš hrvatski i grof rimski. Jedan dervišina narodne pjesme, drugi biskup V. Hugoa. Oportunist i radikal. [...] Veliki književnik Starčević prezire dangubice književničke; Strossmayer, obožavalac beletristike, nije književnik. Demokrat i aristokrat. Starozavjetni moral u demagoškom civilu i galilejska tolerancija u katoličkoj uniformi. Dva pretendenta kao Rousseau i Voltaire, Tolstoj i Turgenjev. Dva tipa našeg narodnog karaktera i naše cerebralnosti, i odsele se ne može roditi inteligentan Hrvat bez sličnosti s njima. [...] Bijahu ljubomorni, jer im je jedina ljubav bila ova naša nesrećna, nesrećna zemlja.«

Kao veliki poklonik francuske kulture, Matoš nije propustio istaknuti to da Strossmayer na kulturnoumjetničkom području »ljubljaše Francusku, dakle najeuropskiju Europu« te da je osnovao Akademiju »sa hrvatskim komplimanom francuskoj kulturi«. Premda je cijenio Strossmayera kao rodoljuba, preporoditelja i podupiratelja hrvatske kulture, kao obrazovana i liberalna klerika, najboljega govornika na Prvome vatikanskom koncilu 1870., intelektualca i mecenu s istančanim osjećajem za izobrazbu i umjetnost, čak je o njemu rekao »Hrvatima je više no svi Medici što su u Italiji« – zamjerao mu je Matoš mnogo toga; nerijetko strogo, ponekad neosnovano.

Strossmayeru je Matoš spočitavao taštinu: »Lijepe dame i (većinom loši) pjesnici ga razmaziše. Čini se da bijaše tašt (bolest i malih ljudi) i da se odviše navikavao na dim preskupo honoriranog tamjana.« Nadalje, zamjerao mu je lakovjernost jer je vjerovao svima: »i Rimu i Pešti i Beču i slovjenskoj braći. [...] Bijaše tolik Slaven i kršćanin da bi bez svega toga nama Hrvatima mnogo više ostalo.« Aludirajući na njegovo zanesenjačko jugoslavenstvo i nekritičko vjerovanje »u fuziju pravoslavlja sa katoličanstvom«, Matoš je, kao uvjereni pravaš, napisao: »... ne držim najvećom dikom Hrvatstva Josifa Đorđa Strossmayerovića, nego Starčevića, Kvaternika, Petra Zrinjskog i Svačića, Ljudevita Posavca i Matijaša Gubeca«. Uz to je Matoš prigovarao Strossmayeru nedostatak smisla za politiku i ekonomiju, udio u krivnji za sveopće katastrofalno stanje u nagodbenoj Hrvatskoj, zatim da je »proharčio bez veće koristi svoj čudesni intelektualni kapital«, ne ostavivši iza sebe »osim nekoliko poslanica i govora, ni jednog caesarskog književnog djela«, a nije prešutio ni stanovite Strossmayerove karakterne mane: »Pored te prirođene dobrote imađaše časova šijačke tvrdoglavosti i popovske tjesnogrudnosti, [...]«.

Treba međutim kazati da mnogo strožiji prema Strossmayeru bijaše Ante Kovačić. On kao pristaša Stranke prava nije krio netrpeljivost spram Strossmayera te je unutar djela »U registraturi«, jednog od najznačajnijih romana hrvatskoga realizma, utjelovio Strossmayera u liku iskvarenoga Mecene, silovatelja kojemu se iz toga spolnoga zločina rodi kći Laura, s kojom će kasnije, ne znajući da joj je otac, ući u incestuozni odnos.

Dade se dakle primijetiti kako su neka Matoševa stajališta o Strossmayeru toliko međusobno različita da se može steći dojam kako se ne odnose na istu osobu. Određene Matoševe izjave lako je opovrgnuti, primjerice onu da Strossmayer u literaturi nije ostavio ništa doli nekoliko poslanica i govora. Treba usuprot tomu kazati da je Đakovačko-osječka nadbiskupija nedavno objelodanila više od dvije tisuće stranica izabranih Biskupovih poslanica, okružnica, homilija, govora i pisama. Do sada su objavljena dva sveska, a do kraja 2015. bit će objavljena još dva. Čitava edicija naslovljena je Strossmayerovim životnim geslom »Sve za vjeru i za domovinu«. Te će knjige predočiti pravu istinu o Strossmayerovim navodnim nepoćudnostima i prijestupima: jugoslavenstvu, hedonizmu, darežljivosti na granici s rasipnošću, njegovim proturimskim i protupapinskim stajalištima od kojih neke čak smatrahu heretičkima itd.

Naposljetku je, u svjetlu svih činjenica, zaključiti: Josip Juraj Strossmayer, đakovački biskup i hrvatski političar, dvostruki doktor, filozofije i teologije, rođen 4. veljače 1815. u Osijeku, u pohrvaćenoj obitelji podrijetlom iz Gornje Austrije, umro u Đakovu 8 travnja 1905.; osnovao je, poticao na djelovanje i materijalno podupirao mnoge hrvatske temeljne znanstvene i umjetničke, kulturne i obrazovne institucije, te je svojom sakralnom i svjetovnom, duhovnom i materijalnom ostavštinom trajno zadužio hrvatski narod i Katoličku Crkvu u Hrvatâ.