32. nedjelja kroz godinu - pater Siniša Štambuk

U evanđeoskom tekstu 32. nedjelje kroz godinu, pred nama su dva prizora ili dvije scene. Prvi je onaj u kojem Isus poučava – zapravo upozorava – učenike i narod da se čuvaju pismoznanaca te za to daje i određene razloge; i prizor, u kojemu promatra, kako narod u hramsku riznicu ubacuje milostinju… Iz obje ove scene ili slike možemo nešto naučiti; možemo se nečim – u duhovnom smislu – okoristiti…

Pogledajmo očima srca pobliže prvi prizor. Isus se nalazi u Jeruzalemu; u trijemu Hrama, odakle su učitelji ili rabini, obično poučavali narod. Isus svoje učenike i narod, kako rekosmo, upozorava da se čuvaju pismoznanaca. Kako bismo to trebali shvatiti? Misli li Učitelj da su pismoznanci zli i zlonamjerni; i da su poput kakvih kriminalaca koji žele ljudima po svaku cijenu nauditi? Čini se da nije tako…

Znatno je vjerojatnije i – u skladu s Isusovim dotadašnjim naučavanjem – da Isus nije mislio na pismoznance, kao na zle ljude, nego na zao primjer koji su svojim načinom života davali drugima. Isus spominje 'duge haljine' i to što vole da ih se javno pozdravlja i iskazuje čast; vole 'privilegije': prva sjedala u sinagogama, a pod izlikom molitava, proždiru kuće udovičke…

Pismoznanci su u Isusovo vrijeme bili ljudi koji su znali čitati; bili su pismeni. Mogli su drugima čitati, interpretirati i prenositi Božju riječ. Bili su zakoniti tumači Božje riječi, odnosno Božje volje; i bili su u tako poziciji da utječu na narod i usmjeruju ga. Razumije se – usmjeravati i sebe i narod ka vršenju Božje volje, a time i prema spasenju. Problem je u tome što su oni tu svoju ovlast, koristili za stjecanje vlasti, časti, privilegija i to su činili nauštrb onima kojima su upućeni kao vodstvo i pomoć, a ne kao 'vlasnici' i 'osvajači'…

Isus jasno osuđuje njihov način života te naposljetku kaže kako će ih zbog toga stići još oštrija osuda… Svi smo u svom životu – u manjoj ili većoj mjeri – bili 'zavedeni' ili 'zaneseni' lošim primjerom drugih. Kad bi nas roditelji ili stariji upozorili da ne činimo dobro i da se tako ne smijemo ponašati, onda bismo znali odgovoriti: 'A kako može on ili ona?!' ili pak: 'Ako smiju oni, mogu i ja!'. Loši su primjeri zavodljivi; izgleda da nude mnoge koristi i pogodnosti, ali na kraju se čovjek gorko iznenadi. Isus, koji o tome poučava svoje učenike, poučava i narod. Jesi li ti među učenicima; među narodom? Svjedočiš li vjerodostojno Božju riječ?

U drugom prizoru, pred nama je kontrast: bogati i siromašni, oni koji imaju i više nego im treba; i oni kojima nedostaje ono najpotrebnije da bi poživjeli. Bogatstvo koje zatičemo u ovome svijetu i kojim se služimo, nismo stekli; nismo ga zaradili ili zaslužili. Sve što čovjek jest i što posjeduje – dakle i bogatstvo – Božji je dar. Dijete bogatih roditelja nije zaslužilo ono što roditelji posjeduju, niti je to moglo negdje zavrijediti. Ono je dar roditeljima i roditelji su dar njemu. Svoj život, darove, sposobnosti, inteligenciju i zdravlje, ničim nismo niti smo mogli zavrijediti. Zbog toga bogatstvo smijemo smatrati Božjim darom. Ipak, siromaštvo u svijetu nije posljedica Božje, nego naše škrtosti. Bogataši se međusobno nadmeću i napuhuju, za čast, vlast, privilegije i uglavnom im nije stalo do toga što time osnovno otimaju iz usta najpotrebnijih.

Isus promatra kako dajemo milostinju; dajemo li je u oholosti od suviška, kako bismo zaradili još jedan pljesak, odobravanje ili divljenje; ili poput siromašne udovice dajemo od svoga žitka; od svojeg života; otkidamo od vlastitih usta, da bi bilo za na slavu Božju i za potrebe Hrama…

Kako vidimo Bog reagira na dva novčića siromašne udovice; a nije nimalo impresioniran, bogatim prilozima onih, koji bi time htjeli kupiti naklonost ljudi, pa i Božju naklonost. Milostinja je na neki način iskaz naše ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ipak, Isus pokazuje da količina milostinje nije jamstvo ljubavi prema Bogu i bližnjemu, nego dragovoljna žrtva; odricanje od onoga što je i meni samom potrebno, radi Boga i bližnjega.

Udovica, koja je ubacila 'sve što je imala', privukla je Božanski pogled – štoviše – osmjeh i pohvalu. Upravo nju nam Isus stavlja pred oči kao primjer i kao onu koja je u riznicu Hrama ubacila 'najviše'! Što je sa mnom? Kakva je moja milostinja? Što i kome dajem milostinju te što pritom u srcu osjećam?

Bogatstvo koje posjedujemo, nije nam povjereno da ga spiskamo na svoje strasti i užitke, nego da ga podijelimo s onima koji nemaju dovoljno za život. Oko sebe danas vidimo mnoge loše i licemjerne primjere. Isus nas u prvom prizoru upozorava da ih se klonimo; da ih ne slijedimo. Neka nam zagovor Majke Božje, providi milost da Gospodinove riječi uistinu živimo… Amen.