2015-10-25 14:12:00

O raznim aspektima tzv. "izbjegličke krize" - M. M. Letica


O identitetskim, vjerskim, demografskim i geopolitičkim aspektima tzv. »izbjegličke krize« – prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Svjedoci smo migracijskih gibanja i previranja koje mediji i političari gotovo uvriježeno nazivaju »izbjeglička kriza«. No dotični jezični složaj nije posve prikladan, i to barem iz dva razloga. Prvi je taj što u krizi nisu izbjeglice odnosno ljudi koji nam dohode s Bliskoga istoka te iz Afrike, jer oni, uspješno izbjegavši mnoge pogibelji u svojim ratom zahvaćenim domovinama i na opasnome putu do Europe, uglavnom znaju što hoće te posežu za svim raspoloživim načinima i putevima da postignu taj cilj, tj. da dođu do naumljenoga njemačkog ili skandinavskog odredišta – nego smo u krizi mi Europljani, koji ne postižemo duhovno zajedništvo te nemamo jasan i jedinstven odgovor na dotičnu situaciju. A tzv. »Stara dama« Europa to duhovno zajedništvo ne može imati zato što su se njezini vodeći političari i ekonomski moćnici u bezuporišnom i uznositom slobodarstvu, vođeni neoliberalnim idealom koji teži ujedinjenju Europe i svijeta pomoću proširivanja slobodne trgovine i razvitka znanosti i industrije – odrekli svojih kršćanskih korijena, judejsko-kršćanske duhovne tradicije, mjerodavnih i smjerokaznih identitetskih odrednica. Drugi razlog zašto sintagma »izbjeglička kriza« ne pogađa najbolje bît stvari jest taj što se riječ »kriza«, koja dohodi od grčkoga »krísis« u značenjima 'raspra', 'prijepor', 'prosuđivanje', 'sud' i sl.; odnosi na neki prijelom, na stanoviti duboki, ali prolazni poremećaj u životu pojedinca, zajednice ili sustava, na poremećaj koji može završiti ozdravljenjem ili pak smrću odnosno kolapsom. A ovdje nije riječ o prolaznome poremećaju uzrokovanu nešto većim migracijama pučanstva, nego o masovnome egzodusu odnosno pravoj seobi naroda – čije će demografske i gospodarske, kulturalne i identitetske posljedice ostati u Europi vidljivima u nastupajućim desetljećima i stoljećima, s mogućnošću da Stari kontinent posve izgubi svoj identitet i prestane biti ono što je bio zadnjih gotovo dvije tisuće godina: prostor koji dominantno pripada kršćanskomu kulturnom i civilizacijskom krugu.

Naime, prema projekcijama Ujedinjenih naroda, godine 2100. u Europi će autohtonoga europskog pučanstva biti jedna trećina, dok će potomaka imigranata biti dvije trećine. Migracije se često objašnjavaju argumentom negativnoga nataliteta i starenja pučanstva, a žalosna je istina da europska populacija sve više stari i gubi vitalnost. Stoga jedino preostaje, smatraju mnogi europski i svjetski moćnici, nadomjestiti izumiruću europsku populaciju mladom radnom snagom s Bliskoga istoka i iz Afrike. Oni će ujedno biti i potrošači, a s ekonomske je perspektive poželjnije, razumije se, imati tržište tri puta veće nego tržište što bi ga činili samo Europljani, koji bi bili uglavnom starije dobi i neskloni većemu trošenju novca. Pritom je zanimljivo da Ujedinjeni narodi izuzimaju Sjedinjene Američke Države, bez ikakvih dodatnih objašnjenja, od zahtjeva takve masovne i trajne zamjene pučanstva.

Valja u tome smislu citirati pravnika, diplomata i geopolitičara Juru Vujića, koji u izvrsnome osvrtu naslovljenu »Migracija kao geopolitičko oružje« (»Vijenac«, br. 561-562, 21. rujna 2015.) piše:

»Jasno, može se samo suosjećati sa sirijskim i libijskim izbjeglicama, protjeranima iz domova zbog ratnih razaranja. Ali s geopolitičkog aspekta treba razmišljati o destabilizatorskom i sigurnosnom potencijalu takva razmjera migracijskih valova za Europu. Europski kontinent bit će suočen s etničkom i vjerskom fragmentacijom i postat će plodnim tlom za nastanak i širenje islamskoga radikalizma. Eksponencijalna demografska bomba, koju čini silno mnoštvo migranata, mogla bi na dulji rok stvoriti društvene pretpostavke za libanonizaciju europskoga kontinenta. U takvu scenariju, Europa kao kolijevka ukorijenjenih narodnih zajednica, oslabljena iznutra i suočena na unutarnjem planu s trajnim konfliktnim stanjem, trebala bi dodatno ukloniti svoje granice, kao i posljednje atribute državnog, ekonomskog i političkog suvereniteta, što bi možda i olakšalo ostvarivanje najavljenoga transatlantskog tržišta između SAD-a i Unije, u kojem bi velike korporacije opsežno koristile mobilnu, jeftinu i svježu imigrantsku radnu snagu. Naime, ako bi se Huntigtonov scenarij sukoba civilizacija između Islama i Zapada prebacio na europski kontinent, to bi služilo korporacijskim, kapitalističkim i oligarhijskim interesima. Očigledno je da će masovni migracijski val, iako je navodno pod kontrolom, dugoročno nedvojbeno promijeniti etničku i demografsku strukturu Staroga kontinenta.«

Sva ta nemila događanja prouzročena su sve većom diferencijacijom između bogatog i siromašnog dijela svijeta, krahom ideje međunarodne solidarnosti te neoimperijalnim ratovima za naftu i plin, gdje su zapadne sile, radi bogatih prirodnih resursa zemalja Trećega svijeta, izazivale revolucije, poticale promjene vlasti i tako destabilizirale velike dijelove Bliskoga istoka i Afrike. Stoga znalce i upućenike ni najmanje ne čudi ovakav razvoj događaja. U tome je smislu Kader Abderrahim, francuski stručnjak za Magreb i islamizam, rekao: »Migracijska kriza u izravnoj je vezi s francusko-britanskom intervencijom 2011. Ne može se izazvati rat i onda se čuditi predvidivim posljedicama.«

Ni Njemačka, koja je po svemu sudeći najmoćnija europska država, ne uspijeva na zadovoljavajući način kontrolirati priljev izbjeglica. Čini se da je kancelarka Angela Merkel preuzela na sebe rješavanje problema migranata, ne konzultiravši se s drugim strankama i akterima, dionicima njemačkoga političkog života. Tako da se njemačka politika u tome pogledu iskazuje prilično nekonzistentnom. No njemačka kancelarka, kako se čini, protuslovi i sama sebi. Naime, treba podsjetiti da je Angela Merkel prije pet godina, u listopadu 2010., na stranačkome skupu mladih Kršćanske demokratske unije (CDU-a) izjavila kako su »nastojanja da se u Njemačkoj izgradi multikulturalno društvo definitivno propala«. Nije moguće dati jednostavan i jednoznačan odgovor na pitanje što je kancelarku Merkel ponukalo da sada učini »salto mortale« te usprkos ondašnjemu priznanju da je u Njemačkoj propala ideja multikulturalnosti vikne aktualnim i potencijalnim migrantima »Willkommen!« No, kancelarki Merkel zasigurno je sve teže jer u Njemačkoj zadobiva sve više neistomišljenika, i među političarima i među širim biračkim tijelom, tako da se može primijetiti kako su ove migracije ozbiljno uzdrmale aktualnu njemačku kancelarku, koju mnogi drže najmoćnijom ženom svijeta.

Dragi slušatelji Vatikanskoga radija, u sljedećem prilogu bit će riječi o tome treba li migrante prihvaćati benevolentnom dobrodošlicom ili je bolje od njih zazirati, odnosno pokušat ćemo odgovoriti na pitanje kako bi se prema migrantima ili izbjeglicama, ne-Europljanima i nekršćanima, trebali postaviti europski kršćani odnosno mi, želimo li se pritom iskazati vjerodostojnim sljedbenicima Kristova evanđelja.








All the contents on this site are copyrighted ©.