2015-10-18 15:46:00

M. M. Letica o pastoralnim i literarnim osobitostima Evanđelja po Luki


Povodom blagdana sv. Luke, evanđelista i apostola, osvrt na pastoralne i literarne osobitosti njegova evanđelja – pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

»Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega o čemu si poučen« (Lk 1,1-4).

Tim riječima počinje Lukino evanđelje. Odmah valja kazati da zbog snažne kršćanske potaknutosti i nadahnutosti evanđelista Luke, zbog ljepote i tankoćutnosti njegova književnog stila koji obiluje, između ostaloga, takvim opisima Isusove nježnosti, simpatije te ozdraviteljskog i spasiteljskog zakriliteljstva u susretu s ljudima, ponajvećma s djecom i ženama – Dante Alighieri sv. Luku nazva »piscem blagosti Kristove«.

Po nježnosti i tankoćutnosti razlikuje se evanđelist Luka od ostale dvojice sinoptika, posebice od evanđelista Marka, koji se u pripovjedačkoj živosti, neposrednosti i stilskoj neuglađenosti gdjekad iskazuje oporim, u stanovitoj mjeri i grubim. Vjerujem da je te Lukine stilske i prije svega čuvstvene osobitosti moguće dočarati sinoptički, odnosno navođenjem dvaju primjera usporednih evanđeoskih redaka.

Naime, Marko ovim riječima govori o ozdravljenju Šimunove, tj. Petrove, punice: »On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica« (Mk 1,31). Luka znatno blažim riječima opisuje taj Isusov ozdraviteljski zahvat; Isus pritom ne rabi tjelesnu snagu niti dotiče bolesnicu, nego prijeti ognjici obraćajući joj se kao đavolskoj sili: »On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti« (Lk 4,39).

I događaj kušnje u pustinji, kada je Isusa iskušavao Sotona odnosno đavao, delikatnijim je izričajima opisan u evanđelista Luke nego u evanđelista Marka. U Marka, gdjeno je taj događaj sažet u svega dva retka, čitamo: »I odmah ga Duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvjerima, a anđeli mu služahu« (Mk 1,12-13). Tu evanđelist Marko ističe binarne suprotstavljenosti Isusa i Sotone, anđela i zvijeri; spominjući zvijeri Marko simbolički bestijalizira zle sile i svakojake napasti. Treba uvidjeti da je Isus, djelovanjem Duha, u pustinju nagnan. Za razliku od Marka, Luka donosi razmjerno opširan, trinaest redaka dug, opis toga događaja. Citirat ću samo prva dva retka, iz kojih jasno progovara Lukina nježnost i tankoćutna odmjerenost; Duh nije Isusa nagnao odnosno prisilio na odlazak u pustinju, nego Isus po ispunjenju Duhom biva od njega slobodno i neprisiljeno vođen: »Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao« (Lk 4,1-2).

K tome je zanimljivo kazati da se u »Evanđelju po Luki« učenici obraćaju Učitelju, Isusu, posebnim izrazom: umjesto grčkim »didáskalos«, redovitim kod ostalih evanđelista i drugih novozavjetnih pisaca, u Luke se učenici Isusu gotovo redovito obraćaju grčkom riječju »epistátes«, koju na hrvatski jezik također prevodimo kao ʹučiteljʹ, a ustvari se odnosi na brižnoga odgajatelja kojega odlikuje znanje.

Mnogi su teolozi i bibličari suglasni s mišljenjem kako je Luka među evanđelistima najbolji stilist. Nema sumnje da bijaše učen pisac, s grčkim jezikom kao materinskim. Elegantno vladajući tim jezikom, Luka vjerno oponaša duh i stil »Septuaginte«, tj. prijevoda Svetoga pisma s hebrejskoga na grčki, što su ga u 3. stoljeću prije Krista učinili Židovi u Aleksandriji. Treba kazati da se Luka prilikom sastavljanja evanđelja služio trima izvorima: Markovim evanđeljem, grčkim prijevodom Matejeva evanđelja napisanog na aramejskome te posebnim izvorom koji je u određenoj mjeri zajednički Luki i Mateju.

No Luka se nije ograničio na te izvore, nego je prionuo samostalnom istraživanju, tako da u njega ima dijelova kojih ne nalazimo u ostalih evanđelista. Primjerice, prikaz Isusova djetinjstva možemo pronaći samo u Luke, u prva dva poglavlja njegova evanđelja (uz napomenu da i Matej govori o Isusovu djetinjstvu, ali na posve drukčiji način). Nadalje, prispodobe o izgubljenom i nađenom sinu, dobrom Samarijancu, farizeju i cariniku, bogatašu i Lazaru..., nalazimo samo u Luke. K tome Martu i Mariju, dvije sestre, od kojih se prva posvetila posluživanju, a druga je sjedila pored Isusovih nogu, ne spominju ni Marko ni Matej u svojim evanđeljima, ali ih spominje evanđelist Ivan. S njime Luka pokazuje brojne dodire, osobito glede izvještaja o muci i uskrsnuću; stoga vrlo vjerojatnim biva da Luki bijaše unekoliko poznata ivanovska predaja prije nego je konačno uobličena u Ivanovu evanđelju.

Glede Isusove muke, smrti i uskrsnuća valja kazati da samo Luka opisuje Isusovo krvavo znojenje u Getsemanskome vrtu (22,43-44), samo on svjedoči da je Isus zacijelio uho sluzi velikoga svećenika (22,51), jedino on zapisuje da su za Isusom plakale jeruzalemske kćeri (23,27-31), zatim da je Isus razbojniku koji se pokajao dao oproštenje (23,40-43), te nakon uskrsnuća jedino Luka predočava radosni prizor s učenicima na putu u Emaus (24, 13.35).

Sv. Luka, kojega je, kako je već rečeno, Dante nazvao »piscem blagosti Kristove«, a Lukin suvremenik sv. Pavao spominje kao »ljubljenog liječnika« (Kol 4,14), vjerojatno bijaše podrijetlom iz sirijskoga grada Antiohije (koji se danas nalazi u jugoistočnoj Turskoj). Po svoj je prilici proistekao iz grčke, poganske obitelji. Bio je helenistički obrazovan, pravi erudit. Njegovo evanđelje počinje proslovom po uzoru na onodobne grčke spise i upućeno je stanovitomu Teofilu. »Djela apostolska« također počinju takvim uvodom i obraćaju se istomu Teofilu, pa je s obzirom na to i na istovrsnost jezika u tim spisima, nedvojbeno da su oba djelo sv. Luke, evanđelista i apostola. On bijaše, prema nekim kasnijim predajama, i slikar koji je prvi naslikao Gospu. To je malo vjerojatno, ali je nedvojbeno da bez opisa Isusova djetinjstva iz prva dva poglavlja Lukina evanđelja – ne bi bilo blagdana Božića onakvoga kakvim ga doživljavamo i slavimo. Sv. Luku štujemo kao zaštitnika liječnika, slikara, kipara, izrađivača stakla i čipke te mnogih drugih. Grob mu se nahodi u Italiji, u Padovi, u bazilici sv. Justine.

Završavam tekstom iz »Antimarcionskoga prologa« napisanog potkraj 1. stoljeća:

»Luka, Sirijac iz Antiohije, po zanimanju liječnik, postao je učenik apostolâ. Kasnije je postao Pavlov učenik te je ostao uz ovog apostola do njegove smrti. Pošto je, neoženjen, služio Gospodinu besprijekorno, umro je pun Duha Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godine. Kad su evanđelja već bila napisana, jedno od strane Mateja u Judeji, drugo od strane Marka u Italiji, Luka je na poticaj Duha Svetoga napisao svoje evanđelje na području Ahaje. U prologu podsjeća da su druga evanđelja napisana prije njegova, ali kaže da je bilo potrebno za obraćenike s poganstva prikazati točan izvještaj o ekonomiji spasenja, da ih židovske priče ne bi smućivale ili heretičke varke odvodile od istine.«








All the contents on this site are copyrighted ©.