Blažena Djevica Marija na nebo uznesena - pater Anto Lozuk

Dogma o Marijinu Uznesenju proglašena je 1. Studenog 1950., ali se ova istina vjere u Crkvi Božjoj slavi već od najranijih vremena kršćanstva. Stara legenda pripovijeda kako su apostoli nakon pokopa Marijina već slijedećeg dana po nekom nadahnuću otvorili grob, ali u njemu nisu našli njezino tijelo nego mnoštvo cvijeća koje je širilo vrlo ugodan miris. Ova legenda svjedoči da su kršćani  uvijek vjerovali da sudbina Gospodnje Majke ne može biti jednaka sudbini drugih ljudi. Kao što je svoga Sina vjerno slijedila u životu, u predanju i patnjama, tako ga je slijedila i u slavi. Nakon što se navršila mjera njezina zemaljskog života, njezino tijelo nije ostalo u grobu, nego je oživljeno i u slavi uzneseno na nebo. Današnjom svetkovinom zapravo slavimo uskrsnuće i proslavu Isusove Majke.

Svetkovina Uznesenja Marijina otkriva nam dragocjenu istinu o sudbini našega tijela. Ljudsko tijelo, naime, koliko je lijepo i dragocjeno dok je živo, jednako toliko (možda još i više) postaje odurno i strašno kada je mrtvo. Zato ga brzo uklanjamo ispred očiju i iz naše blizine. Usprkos tome, čovjek je u svim vremenima i svim kulturama iskazivao poštovanjem prema svojim mrtvima. Nosila ga je nejasna slutnja da sa smrću sve ne zavšava, da s ovim mrtvim tijelom možda ipak nešto započinje. Današnja svetkovina ne govori samo o slutnji, nego o objavljuje: Tijelo nije nešto sporedno, suvišno, nepotrebno, nego temeljno i bitno. Tijelo predstavlja bitni konstitutivni elemenat ljudskoga bića, kako na zemlji, tako i poslije zemlje.

Tijelo nam nije dano jednostavno kao odijelo koje se može navući i odložiti; odnosno kao stan kojega ćemo nakon smrti promijeniti. Mi smo tijelo. Bez tijela nema ni nas. Po tijelu ovdje na zemlji postojimo, komuniciramo, gledamo jedni druge, čujemo se, susrećemo se. Sve drugo: misliti o nekome, telefonirati mu, slati poruke, čak uz njegovu živu sliku – sve je to tek blijedi nadomjestak stvarne, tjelesne blizine. I ako je draga osoba dugo vremena ili trajno udaljena, naša će se ljubav, makar bila ne znam koliko jaka, polagano gasiti, ili će nam biće biti ispunjeno prazninom, osjećat će ranu na sebi, obuzimat će nas tuga i bol.

Kada se Gospodin ukazao utučenim i žalosnim učenicima, kada im je govorio i dopustio da ga dotaknu, on je zapravo potvrdio da je tijelo zaista bitni elemenat ljudskoga bića, najvažniji Božji dar. I On sam je zadržao tijelo kada se vratio Ocu. I tek pokazavši nam da je spasio tijelo, dokazao nam je da je spasio čovjeka. Uzevši k sebi Mariju dušom i tijelom, dokazuje nam to isto. A ono što se ostvarilo na Mariji, prvoj i najvećoj kršćanki, ostvarit će se na svima nama. Bog će i ovo naše tijelo nakon smrti jednom probuditi na novi život. Opet ćemo moći jedni druge pronaći, vidjeti, prepoznati i živjeti najistinskiji život u vječnoj sreći. Živimo stoga tako da se ne moramo stidjeti kada nastupi onaj dan, dan koji neće poznavati večeri, u kojemu ćemo skupa s Božjom i našom Majkom, sa svecima, anđelima i svima koji su nam dragi Boga gledati licem u lice.