Talijanska biskupska konferencija otvara škole za izbjeglice u Jordanu

Glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije biskup Nunzio Galantino okončao je svoj posjet Jordanu, gdje je boravio u ime talijanskih biskupa. U Jordanu se susreo s mnogim iračkim kršćanima koji su zbog napredovanja džihadista samozvane Islamske države pobjegli iz Iraka, a utočište su našli u izbjegličkim logorima u hašemitskom kraljevstvu. Biskup je izbjeglicama prenio pozdrav i poruku pape Franje u kojoj Sveti Otac progonjenoj braći izražava stvarnu blizinu opće Crkve.

Govoreći o posjetu Jordanu u razgovoru za našu radiopostaju biskup Galantino je istaknuo kako je Crkva u Kurdistanu i u Jordanu osjetila posebnu blizinu talijanskih vjernika po molitvi, nazočnosti te naročito po onomu što je tim Crkvama uručeno kao potpora izbjeglicama. Jedan dio od onoga što talijanski vjernici namjenjuju Katoličkoj crkvi u Italiji namijenjeno za žurne pothvate, promidžbu i djelotvornu ljubav – ustvrdio je glavni tajnik Talijanske biskupske konferencije.

U Erbilu i u Jordanu Crkve su osjetile blizinu talijanskih vjernika i biskupa; njihovi su vjernici željeli da ih netko posjeti, a ja sam kao izaslanik bio nazočan na velebnom slavlju, u kojem su sudjelovali svi patrijarsi i predstavnici kršćanskih crkvi te raznih vjeroispovijesti, s više od trideset tisuća izbjeglica, koji su došli zajedno moliti, slušati i zahvaliti Papi, čiju sam poruku osobno nosio – kazao je biskup Galantino.

Na upit kako se osjećao među izbjeglicama, rekao je da nije išao izbjeglicama kao netko tko daje, nego sam išao kao netko tko prima; išao sam zahvaliti u svoje i u ime mnogih kršćana: „Hvala tim muškarcima, ženama i mladima, kojih ima vrlo mnogo, a koji su da bi ostali vjerni Isusu i Evanđelje sve ostavili“. Išao sam  svima zahvaliti: „Hvala vam za vaše svjedočenje, hvala vam jer ste nam omogućili da shvatimo što znače izvjesne evanđeoske rečenice, kada se govori o muškarcima koji su ostavili sve kako bi slijedili Isusa“. Ove sam riječi čuo od jednoga oca: „Mi smo sve ostavili da ne iznevjerimo Isusa“ – ustvrdio je biskup dodajući:

Tad sam se prisjetio kako mi često banaliziramo tu rečenicu; koliko puta velimo da smo sve ostavili kako bismo postali svećenici, časne sestre, radi posebnoga zvanja, a zatim malo po malo vratimo sve ono što smo ostavili. Išao sam ih posjetiti da im u prvom redu kažem: „Hvala, hvala za ozbiljno, istinsko i bolno svjedočenje koje nam pružate“. Osim toga, dojmila me se ozbiljnost Crkve u Jordanu, u ovom slučaju, a prošle godine, kada sam išao u Erbil, u iračkom Kurdistanu, i njihovih krajevnih Crkvi, poduprtih od drugih, jer istinski žive drugo evanđeosko upozorenje kako valja prihvatiti useljenike, da se prihvati progonjene – podsjetio je biskup.

Jedno jutro sam posjetio Caritasov centar i slušao svjedočanstvo nekoga oca i njegove tri djevojčice, koji su morali ostaviti sve, ali oca je najviše pogodilo to što je morao gledati kako je jedan čelnik samozvane Islamske države naslonio samokres na čelo jedne od djevojčica. Na sreću, pošteđen joj je život, ali otac nikako da dođe k sebi – ispripovijedao je biskup.

Na upit kako Jordan odolijeva velikom broju izbjeglica, rekao je da bi Talijani trebali naučiti razliku između opažaja i stvarnosti. U Italiji slušamo kako se govori o „nepodnošljivosti“ velikog broja onih koji traže azil: mislim da takvo raspoloženje ovih dana potiču četvorica jeftinih („piazzista“) trgovaca glasovima koji da dobiju koji glas govore budalaštine. Shvaćam i svjestan sam da je prihvat izbjeglica skup; znam da nije lako otvoriti vrata kuća, vlastito srce, svoje stvarnosti staviti na raspolaganje izbjeglicama – istaknuo je biskup.

Jordan ima oko šest, šest i pol milijuna stanovnika, a primio je oko dva i pol milijuna izbjeglica. Mislim da se Jordan, kao i irački Kurdistan te drugi krajevi koji prihvaćaju izbjeglice od Italije u ovom trenutku razlikuju ne po sredstvima nego po veličini srca, njihovo je srce veće od našega. Oni žele spasiti život osoba. Mi ne cijenimo život koliko ga cijene oni, nas nije briga za kršćane i Jezide koji su ispisali povijest Bliskoga istoka – kazao je biskup.

Na upit o otvaranju škola za izbjegličku djecu, rekao je kako je to odlučila Talijanska biskupska konferencija odgovarajući na poziv koji je prošlih dana stigao iz Jordana. Nije nam trebalo puno vremena, odlučili smo u roku 24 sata, zahvaljujući revnosti, pozornosti i osjetljivosti našeg predsjednika kardinala Angela Bagnasca. Sjećam se da sam mu telefonirao iz nuncijature gdje sam s odgovornima iz Caritasa razgovarao o tomu kako mladima u ovom posebnom trenutku vratiti nadu. Telefonirao sam predsjedniku Bagnascu koji je bez oklijevanja prihvatio prijedlog. Krenimo odmah, čim možeš to im reci – kazao je biskup Galantino.

Tijekom molitve s tri tisuće izbjeglica, htio sam vidjeti njihovu radost i ushit. Zašto ćemo otvoriti škole? Zato jer ta djeca, mladi, godinu dana nisu pohađali školu, bili su zatvorenu u tri, četiri četvorna metra namijenjena cijeloj obitelji. Može se dakle shvatiti tjeskoba, razočaranje i nemogućnost zamišljanja bolje budućnosti. Crkva u Italiji će dio od onoga što dobije od vjernika namijeniti za otvaranje škola u Jordanu. Nisu dakle samo biskupi nego su svi oni koji su Crkvi namijenili 8 promila od državne tražbine omogućili da se otvore škole za izbjegličku djecu – ustvrdio je biskup dodajući:

Tijekom molitvenog bdijenje, kako sam već rekao, sa mnom su bili svi i gledali radost u očima tih mladih. Sjećam se kako je jedan mladić plakao jer je morao bježati, a ostala su mu samo dva ispita do doktorske disertacije. Te su večeri sa mnom bili svi oni koji su Katoličkoj crkvi u Italiji namijenili 8 promila. Mi smo svi ujedinjeni i bliski. Prvoga rujna 1400 djece i mladih vraća se u školu, ići će u škole patrijarhata i u državne škole, a osam promila namijenjenih Crkvi u Italiji plaćat će profesore i strukture – zaključio je biskup Galantino.