Devetnaesta nedjelja kroz godinu - pater Anto Lozuk

Devetnaesta nedjelja kroz godinu - razmišlja p. Anto Lozuk 

Prorok Ilija je teško razočaran i ljut na svoga Boga. Kraljica Izabela, strankinja i idolopoklonka, protiv koje se dugo borio u Božje ime, slavi pobjedu, a on, Božji prorok, prisiljen je bježati iz zemlje. Upravo se nalazi u pustinji: gladan, žedan i do kraja ojađen. U toj situaciji pristupa mu anđeo Gospodnji i nudi pečeni kruh i vrč vode. Kada se dva puta najeo Božjega kruha i napio vode, Iliji se iznenada otvoriše oči i prosvijetli pamet. Shvatio je da nije važno što Izabela tamo slavi svoju pobjedu a on ovdje u pustinji skapava od gladi, nego je važno da on, Ilija, ustraje na putu koji vodi prema svetom brdu Sinaju jer će tamo susresti Boga. Zaboravlja na umor, ustaje i nastavlja put. Hodao je, kaže Sveto Pismo, četrdeset dana i četrdeset noći bez zaustavljanja.

Židovi iz mnoštva koje je Isus nahranio u sličnom su raspoloženju kao što je Ilija na početku bio. Nakon čudesnog umnoženja kruha bili su toliko oduševljeni Isusom da su ga htjeli postaviti za kralja, ali je njega najednom nestalo. Slijedili su njegov trag sve do Kafarnauma i tamo ga konačno pronašli. Isus ih, međutim, dočekuje riječima: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ Židovi nisu poput Ilije: ne žele oni Božjega kruha nego zemaljskoga. Ne žele putovati prema svetom Brdu, nego se žele zaustaviti i utvrditi tu na zemlji. Susret s Bogom ih ne zanima. Vječnost ih ne zanima. Zato nastoje prisiliti Isusa da promijeni mišljenje. Započinju žestoku raspravu s njim.

I mi kršćani, osobito u trenucima kušnji i nakon uzaludnog traženja odgovora odozgor, nalazimo se u situaciji da Bogu upućujemo prigovore: Bože, zašto? Bože, dokle? Bože, zar se to baš meni moralo dogoditi? Često smo uznemireni, uplašeni, ojađeni, a Bog šuti... No, on zapravo ne šuti nego nam upućuje riječi koje ne želimo čuti. Kao što je nekad u Kafarnaumu Židovima uputio sudbonosne riječi, tako on i danas te iste riječi upućuje nama: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.“ Kristove riječi u nama možda ne izazivaju bijes, kao što su ga izazvale u Židovima, ali nas nekako ostavljaju ravnodušnima, hladnima. Možda zato što poput Židova ni mi ne želimo putovati prema svetom Brdu, nego se želimo utvrditi na zemlji. Ne želimo nebeskog Kruha nego zemaljskog... Usprkos Židovskoj tvrdoći i našoj ravnodušnosti, Isusove riječi postale su stvarnost, stvarnost koju uvijek nanovo oživljavamo lomljenjem euharistijskog kruha, koju čuvamo u zlatnim ciborijima i monstrancama, zaključanu u tabernakulu, označenu svjetlom koje se nikad ne gasi. Ova stvarnost darovana nam je da od nje živimo.

Ilija je shvatio da je na putu. Shvatio je da su pustinja, Izabela, protjerivanje, glad, žeđa, nemoć samo prolazne epizode, a prava stvarnost jest Kruh koji nudi Bog i Susret na kraju puta... Svatko od nas trebao bi se ugledati na Iliju. Osobito kada se nalazi u pustinji, kada se osjeća sam, bespomoćan, ustrašen, obeshrabren, gladan, žedan, umoran. Božanski Kruh je tu pred nama. Dat će nam snage za daljnje putovanje, dat će nam odvažnosti za Susret na kraju puta.