Papa predvodio Večernju u katedrali u Asunciónu

       Papa Franjo je predvodio službu Večernje za biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama te sjemeništa reci ima i predstavnicima paragvajskih katoličkih pokreta, u subotu navečer, u katedrali u Asunciónu (prijevod službene verzije na engleskom jeziku).

_________________________________________________________________

Apostolski pohod Svetog Oca, pape Franje, Ekvadoru, Boliviji i Paragvaju. Večernja s biskupima, svećenicima, đakonima, redovnicima i redovnicama, sjemeništarcima i paragvajskim katoličkim pokretima u katedrali u Asunciónu.

Kako je dobro da Večernju molimo zajedno! Kako da ne sanjamo o Crkvi koja odražava skladišta glasova i pjesme u svojoj svakodnevici! To je ono što činimo u katedrali, tijekom vremena toliko puta obnavljanoj. Ova Katedrala simbolizira Crkvu i svakog od nas. S vremenom, izvanjske oluje kao i sile iznutra, prisiljavale su nas da rušimo ono što smo bili sagradili te da započnemo ispočetka, ali uvijek s nadom koju nam je davao Bog. Gledamo li ovu građevinu, zasigurno možemo reći kako nije razočarala nadu paragvajskog naroda, jer Bog nikad ne razočarava. Zbog toga Ga mi slavimo.

Liturgijska molitva, u svojoj strukturi, treba biti izraz cijele Crkve, Kristove Zaručnice, koja nastoji kako bi se štoviše suobličila svom Gospodinu. Svatko od nas, u molitvi, želi biti više nalik Isusu.

Molitva izražava ono čega stječemo iskustvo i što smo dužni iskusiti u svom životu. U najmanju ruku da je istina da molitva nije usredotočena na nas ili da je puka predstava. Molitva čini da pretočimo u praksu, ili da ispitamo svoju savjest, za što smo molili u Psalmima. Mi smo Božje ruke koje „podižu siromaha iz prašine“. Radimo kako bismo ono suho i tvrdo pretvorili u plodnu zemlju. Pjevamo kako je „dragocjen u očima Gospodnjim život njegovih siromaha“. Mi smo oni koji se bore, podižu glas i staju u obranu dostojanstva svakoga ljudskog života, od njegova rođenja do starosti, kada nanižemo mnoge godine i snage nas napuštaju. Molitva je odraz naše ljubavi prema Bogu, prema drugima i prema svemu stvorenome.

Zapovijed ljubavi najuzvišeniji je put za misionara-učenika u nastojanju da se suobliči Isusu. Zajedništvo s Isusom produbljuje naš kršćanski poziv, koji je u onome što Isus „čini“ – što je daleko više od pukih „aktivnosti“ – u suobličavanju s Njime, u svemu što činimo. Ljepota crkvenog zajedništva rođena je u jedinstvu svakoga njezina člana s Isusovom Osobom, čineći „skup poziva“ u bogatstvu usklađenih različitosti.

Antifone prije evanđelja ovoga vikenda podsjećaju nas na Isusovo slanje Dvanaestorice. Uvijek je dobro rasti u svijesti da se apostolsko djelovanje vrši u zajedništvu! Divljenja je vrijedno vidjeti kako pastoralno surađujete, s poštovanjem prema naravi i uloge koju u Crkvi ima svako od zvanja i karizmi. Želim vas ohrabriti, sve vas: svećenike, redovnike i redovnice; laike i sjemeništarce, da se posvetite ovoj eklezijalnoj suradnji, posebno u poglédu biskupijskoga pastoralnog plana i poslanja za [pojedini] kontinent; i da zajedno radite, u posvemašnjoj dostupnosti, u služenju općemu dobru. Ako podjele među nama vode jalovosti (usp. Evangelii Gaudium, 98–101), tada nema sumnje da zajedništvo i sklad vode do plodnosti, jer su duboko usklađeni s Duhom Svetim.

Svako od nas ima svoja ograničenja i nitko nije u stanju suobličiti se s Isusom u potpunosti. Iako su sva zvanja povezana s određenim vidicima Isusova života i djelovanja, neka zvanja su općenitija i važnija. Upravo sada slavimo Gospodina jer se „nije držao svoje jednakosti s Bogom“. To je slučaj sa svakim kršćanskim pozivom: osoba koju Bog pozva, ne hvali se. On ili ona ne traže priznanje ili pijesak; ne kažu da su bolji od ostalih, pa stoje po strani kao na pijedestalu.

Kristova vrhovna vlast jasno je opisano u liturgiji Poslanice Hebrejima. Kao što smo upravo pročitali u posljednjem dijelu Poslanice, postati nam je savršenima kao što je savršen „veliki Pastir ovaca“. To znači da se sve posvećene osobe imaju suobličiti Isusu, koji je u svom zemaljskom životu sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje, te postigao savršenstvo, kada je kroz patnju, naučio značenje poslušnosti. To je također dio našega poziva. Zaključimo slavlje večernje molitve.

Crkvena zvona katedrale bila su više puta podizana. Zvuk ovih zvona naviješta i prati našu liturgijsku molitvu u tolikim prigodama. Ponovno podignuti za Boga, kad god molimo, postojano uspravni poput crkvenoga tornja, radosni što zvonimo o čudesima Božjim, izmolimo sada Veliča i svojim posvećenim životom, dopustimo Gospodinu da u Paragvaju dovrši velike stvari.