Osvrt na »Leksikon katoličkih redova: muški redovi«

Poslušajte ostvrt Marita Mihovila Letice na »Leksikon katoličkih redova: muški redovi«:

Od mnogih značenjâ semantički metaforične riječi »red« zadržat ćemo se na ovome: 'crkveno udruženje ili organizacija; svećenstvo'. Razlog tomu suženju i točnu određenju značenja jest osvrt na »Leksikon katoličkih redova: muški redovi«, kojemu je autorica Zdravka Krpina, a objelodanjen je u Zagrebu, u okrilju Naklade sv. Antuna, početkom 2015., unutar vremena što ga je papa Franjo odredio i proglasio Godinom posvećenoga života.

Najprije nekoliko osnovnih podataka o autorici. Rodom Zagrepčanka diplomirala je Zdravka Krpina hrvatski jezik i književnost te je kao lektorica hrvatskoga predavala na Sveučilištu »La Sapienza« u Rimu; k tome je na Sveučilištu »Gabriele d'Annunzio« u Pescari bila docentica na kolegijima Jezična medijacija i Književno prevođenje. U Rimu je 1997. osnovala prvu u Italiji hrvatsku dopunsku školu, a 2005. udrugu »L'Altro Adriatico – Drugi Jadran« za promicanje kulturne suradnje Italije i Hrvatske te je dvije godine zaredom organizirala Dane hrvatske kulture u Rimu. U Zagrebu je radila u XV. gimnaziji te na Fakultetu strojarstva i brodogradnje (kolegij Kultura izražavanja) i pri Ekonomskome fakultetu (kao savjetnica za jezik). Zdravka Krpina urednica je više knjiga te članica Društva hrvatskih pisaca i Talijanskoga društva slavistâ.

Na poleđini »Leksikona katoličkih redova« otisnuti su dijelovi ocjenâ trojice recenzenata: akademika Franje Šanjeka, dominikanca, prof. dr. Vladimira Horvata, isusovca, te prof. dr. Željka Porobije, protestantskoga teologa, adventista. Citiram rečenice akademika Šanjeka:

»Autorica je s puno akribije pristupila poslu. Tekst je iznimno zanimljiv, leksikografski pregledan i utemeljen na Papinskom godišnjaku (»Annuario Pontificio, ed. Libreriaeditrice Vaticana«), a opisuje postojeće crkvene redove, redovničke zajednice, kongregacije i sekularne institute. Hrvatsko izdanje ove knjige bit će korisno štivo svima koje zanima naša religiozna prošlost i uloga redovničkih institucija u razvoju hrvatske kulture, pismenosti i znanosti.«

Zaista, riječ je o izuzetnu djelu, iza kojega stoji više od deset godina ustrajna mara i golema truda. »Leksikon katoličkih redova« sadrži 274 leksikografske natuknice i obasiže 373 stranice. Obuhvatan je to leksikografski pregled katoličkih muških ustanova posvećenoga života i družbi apostolskoga života, kako se redovi i družbe nazivaju u službenoj vatikanskoj nomenklaturi. Pored benediktinaca, dominikanaca, franjevaca, isusovaca i drugih uglavnom poznatih redova, opisani su i široj javnosti manje poznati kao što su Red libanonskih maronita: baladiti, betlehemiti, jeronimci, trapisti: cisterciti stroge opservancije i drugi. Uz temeljitost i sustavnost u podastiranju podataka treba pohvaliti stilsku eleganciju. Primjerice, o franjevcima autorica piše u članku naznačenu natuknicom »Red male braće: 'Ordo Fratrum Minorum: O. F. M.'«; iz članka koji zauzima devet stranica citiram dio:

»Naziv 'manja braća' vlastito je ime koje je svom bratstvu dao sam sv. Franjo, prvom redu manje braće, utemeljenom 1208-1209. Isključivo vlastito ime, karakteristično i službeno u Crkvi, kako prije više od sedam stoljeća tako i danas, označava općenito sve franjevce uključivši konventualce i kapucine. Godine 1897. postaje posebno ime za obitelj OFM koja je još od 1415. označena nazivom 'opservanti', a u koju su se ujedinili službeno i pravno tijekom pet stotina godina – reformirani (stroge opservancije), bosi ili alkantarini i pribrani. / Poniznost srca pred Bogom i svijetom te suživot s ostalom braćom i Crkvom ukratko je značenje franjevačke 'minoritas', nazivom i djelom koje je utemeljitelj dao u zadatak svojim redovnicima 'in statu conditionis eorum'. / Tome treba dodati i posebno značenje termina 'frater', 'brat', u srednjovjekovnom smislu u kojem ga je podrazumijevao sv. Franjo, a kasnije je preuzeto i od drugih prosjačkih redova koji slijede, a razlikuju se od eremita, monaha i regularnih kanonika.«

Uistinu je dostojan pohvale način na koji su sastavljeni i uobličeni leksikonski članci. No to ne znači da je »Leksikon katoličkih redova« ostao slobodan od pogrešaka, nedosljednosti i propustâ. Te su pojave ipak, istinu za volju, razmjerno rijetke. U nemogućnosti da se na njih obuhvatnije osvrnem, komentirat ću samo nekoliko primjera.

Naime, govoreći o isusovcima u Hrvatskoj autorica među inim veli:

»Poznati naši filozofi su Karlo Grimm, Ivan Kozelj, Franc Šanc, Miljenko Belić, Josip Ćurić, Ivan Koprek, Anto Mišić, Nikola Stanković te Ivan Šestak. Zanimljivo je i da su u razdoblju od 1955. do 1985. tri rođena brata Weissberger bili isusovci, i to veoma sposobni i marljivi: Antun – teološki pisac, Josip – filozof i psiholog, te Stanko – pionir moderne hrvatske kateheze.«

Odmah ću kazati da prezime spomenute braće nije »Weissberger« – nego Weissgerber. K tome treba upitati: Zašto nije spomenut pater Ivan Macan, jedan od najznačajnijih hrvatskih filozofa u zadnjih pola stoljeća? Ivan Macan, rođen 1939. u Svetojurskom Vrhu u Hrvatskome Zagorju, doktorirao je u Innsbrucku, i to lucidnom i maestralnom raspravom iz filozofije jezika odnosno disertacijom o teoriji značenja Ludwiga Wittgensteina. Uz filozofiju jezika neoskolastički se filozof Macan ponajvećma bavi epistemologijom odnosno teorijom spoznaje, analitičkom filozofijom i socijalnom etikom; pisac je brojnih zapaženih knjiga i članaka: njegovo djelo »Filozofija spoznaje« jamačno je najvrjedniji udžbenik epistemologije među onima što ih napisaše Hrvati. Tomu valja dometnuti da isusovac Ivan Macan sredinom 1990-ih bijaše predsjednikom Hrvatskoga filozofskog društva. To što se u »Leksikonu katoličkih redova« među imenima značajnih isusovačkih filozofa ne nahodi i njegovo – zasigurno je previd, slučajan, nenamjeran. A prigovor nije upućen toliko autorici koliko recenzentima koji, reći ću to bez ikakva krzmanja, nisu posve temeljito i marno obavili posao. Ukazati na taj propust najmanje je što iz velike zahvalnosti prema Ivanu Macanu, svojemu bivšem profesoru, mogu i trebam učiniti.

Hoću se osvrnuti i na prvi dio autoričine rečenice s početka knjige: »Iz dugih razgovora s paterom Bonaventurom Dudom [...]«. Budući da je naslov »pater« u neotklonjivoj vezi s katoličkim redovima, treba kazati da se pravilno veli »s patrom«, a ne »s paterom«. Posrijedi je glasovna promjena »nepostojano 'e'« u svim padežima osim, razumije se, u nominativu. Naime, sklonidba je imenice »pater« u latinskome podudarna sa sklonidbom imenice »frater«, koju pohrvaćujemo prilagođenicom »fratar«; kao što npr. od »magister« i »minister« imamo »magistar« i »ministar«. Stoga: kao što kažemo »s fratrom«, »s magistrom«, »s ministrom«, tako bismo trebali kazati »s patrom« – a ne »s paterom«.

No ti i slični malobrojni propusti i pogreške ne umanjuju zaista veliku vrijednost »Leksikona katoličkih redova« – koji zdušno pohvaljujem i uvjereno preporučujem zainteresiranomu čitateljstvu.