Osvrt na isusovačke "redukcije" i knjigu "Paragvajska pisma" - M. M. Letica

Odmah nakon što je izabran za papu moglo se čuti i pročitati da je Jorge Mario Bergoglio po mnogo čemu prvi i novi: prvi papa koji nakon trinaest stoljeća ne dohodi iz Europe, prvi iz tzv. »Novoga svijeta«, iz Južne Amerike, Argentinac, k tome prvi papa isusovac te prvi crkveni poglavar što se nazvao po sv. Franji Asiškome, zaštitniku siromašnih i obespravljenih.

A treba kazati da se i odabirom imena Franjo, pater Bergoglio potvrdio kao autentičan isusovac, nasljedujući time sv. Ignacija Lojolskoga – koji iz poniznosti ne htjede da se njegovi sljedbenici zovu »ignacijevci«, nego po Isusu isusovci – a Loyola na samrtnoj postelji značajno reče subraći da mu od svih svetaca bijaše najveći uzor tankoćutni i gorljivi Franjo Asiški.

Zbog ustrajna zauzimanja pape Franje za socijalnu pravednost, novinari ga nekritički i tendenciozno proglašuju »revolucionarnim antikapitalistom i ljevičarom«, »marksistom u duši« i sl. Zar samo zato što se obrušava na ovaj i ovakav kapitalizam i što ističe da slobodno tržište ne donosi pravdu?

Vrijedi ovdje kazati da je prvo izdanje knjige razgovorâ s buenosaireškim kardinalom Bergogliom 2010. naslovljeno »Isusovac« ili izvorno »El Jesuita«. A papa je Franjo tipični isusovac iliti jezuit među inim i po tome što mu pripisuju komunizam odnosno marksizam. Kada je o isusovcima riječ – zaista ništa nova.

Moglo bi se s pravom ustanoviti da isusovački politički pothvat provođenja društvene jednakosti bijaše jednim od glavnih razloga ukinuća Isusovačkoga reda. Naime, godine 1773. papa Klement XIV. ukinuo je Družbu Isusovu (ponovno ju je 1814. uspostavio papa Pio VII.), a ta zabrana i raspuštanje Družbe uslijediše nakon sloma isusovačke pobunjeničke države u Južnoj Americi. Klement XIV. podlegao je pritiscima nekih monarhija čiji su kolonijalni interesi bili ugroženi, napose Španjolske i Portugala. Jer isusovci osnovaše među Guaraní Indijancima teokraciju na evanđeoskim načelima ljudskoga dostojanstva i socijalne pravde – što je poznato kao »Paragvajske redukcije«. Ta je država nastala na području današnjih Paragvaja, Argentine, Brazila, Kolumbije i Perua. Radi veće jasnoće treba kazati da je podrijetlo španjolskoga pojma »reducciones« u latinskome »reducere«, što znači 'dovesti, svesti, smjestiti...', a smisao je toga pojma u izrazu »reducere ad Ecclesiam et vitam civilem« što znači: (Indijance) 'privesti Crkvi i civiliziranomu životu'.

U »redukcijama« su Indijanci, u skladu s ignacijevskim odnosno isusovačkim pristupom »contemplativus in actione«, bili evangelizirani i opismenjeni. Nomadski život zamijeniše sjedilačkim te usvojiše stočarske i ratarske vještine, a mnogi izučiše škole i zanate. Nije bilo privatnoga vlasništva ni klasnih razlika. Svima bî osigurana zdravstvena skrb i dostojna tipska kuća za stanovanje. Sljedeći korak bijaše politička neovisnost, zbacivanje kolonijalnoga jarma. Isusovci su osposobili indijanske ratnike i uspješno vodili obranu. Nakon nekoliko vojnih pokušaja, naposljetku je slomljen otpor indijansko-isusovačke države.

Premda je taj isusovački pothvat bio idealistički i utopijski, postade uzorom mnogim vojskovođama, revolucionarima i državnicima. Okolnost da su Indijanci s isusovcima uspješno odolijevali moćnim vojskama, navela je Napoleona zaključiti kako su isusovci »vojna organizacija, a ne crkveni red«. A Lenjin je u Paragvajskim redukcijama vidio uzor kao u prvoj komunističkoj, besklasnoj državi u povijesti. I Hitler, koji je isusovce smatrao velikom opasnošću za Treći Reich, divio se isusovačkoj organizaciji indijanske države.

Sve su to jednostrane, ideološki motivirane ocjene i ne treba im pridavati preveliku važnost – nego nam imaju biti mjerodavne riječi sv. Ivana Pavla II., što ih je 1983. izrekao članovima XXXIII. generalne kongregacije Isusovačkoga reda:

»Dok je prvi cilj njihove misije bio priopćivanje vjere i Kristove milosti, svi su se oni zajedno potrudili podignuti ljudsku i kulturnu razinu stanovništva među kojim su djelovali te promaknuti pravedniji društveni život koji će bolje odgovoriti Božjim planovima; i stoga se povijest još uvijek sjeća glasovitih Paragvajskih redukcija.«

Hrvatskom će slušateljstvu zasigurno biti zanimljivo saznati da u Paragvajskim redukcijama bijaše i hrvatskih isusovaca. O tome na osobito vjerodostojan način govori knjiga naslovljena »Paragvajska pisma« a podnaslovljena »Ivan Marchesetti i Nikola Plantić: isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove«. Autori knjige su prof. dr. Mirjana Polić Bobić s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i prof. dr. Mijo Korade s Hrvatskih studija. Izdavač je Matica hrvatska, godina izdanja 2015.

U prvome dijelu Mirjana Polić Bobić piše o paragvajskim misijama u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike, a Mijo Korade dohvaća se društvenog i gospodarskog aspekta Paragvajskih redukcija kao jedinstvenoga socijalnog eksperimenta u povijesti čovječanstva te piše o životu i misionarskome djelovanju isusovca Marchesettija, rodom iz Rijeke. Zatim su u sljedeća dva dijela predočena u španjolskome izvorniku i u prijevodu na hrvatski Marchesettijeva pisma te pisma i tekstovi u kojima je o njemu riječ. U četvrtome dijelu Mijo Korade piše o isusovcu Nikoli Plantiću, rodom iz Zagreba, koji je posmrtno proglašen za paragvajskoga kralja i začetnika novoga socijalističko-komunističkog poretka, a ta se legenda širila u hrvatskoj historiografiji i publicistici gotovo dva stoljeća. U petome dijelu predočena su pisma iz Plantićeve korespondencije.

Treba spomenuti da su pisma pohranjena u argentinskome državnom arhivu, a pronašao ih je pok. Milan Blažeković te ih 1992. predao Miji Koradi. K tome valja kazati da prijepise iz rukopisâ, prijevode i bilješke zahvaljujemo Mirjani Polić Bobić. Također i tekst predgovora, kojega zaključne rečenice glase:

»Srednjoeuropski su isusovci, po sudu povijesti i različitih struka, dali presudan doprinos razvitku misijskih projekata, ali i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kolonijalnoj kulturi i književnosti. Stoga držimo da je najbolji put k saznanju kako su našijenci među njima živjeli i što su radili istraživanje i predstavljanje javnosti njihove pisane ostavštine.«

Prikaz ove izuzetno vrijedne, vjerodostojno dokumentirane, sadržajno bogate, marno priređene i prikladno ilustrirane knjige završavam citirajući prijevod završnoga dijela pisma što ga je pater Ivan Krstitelj Marchesetti poslao patru Vizitatoru Nicolásu Contucciju:

»... željan Vas vidjeti i govoriti s Vama čim to bude moguće za moju utjehu i utjehu ovih jadnih Indijanaca o kojima skrbim, ja ću i dalje moliti Gospodina Našega da nam Vas dovede u dobru zdravlju i da Vas u njemu čuva još mnogo godina; a Vašu Velečasnost molim da nas preporuči Njegovu Božanskom Veličanstvu u svojim presvetim žrtvama i molitvama. // Nuestra Señora de Fe, 29. srpnja 1762. // Najodaniji sluga Vaše Velečasnosti / Juan Bautista Marqueseti«