V. vazmena nedjelja - vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!

Današnje evanđelje započinje slikom vinograda. Ta se slika često primjenjivala na izraelski narod da bi se izrazila Božja ljubav i briga prema izabranom narodu. Trs je plemenita biljka od davnine poznata, čija loza donosi plemeniti rod - grozd. Vinogradar brižno i s velikom pažnjom njeguje svoj vinograd. Brižna njega svakog trsa i loze je važan posao, jer o njima ovisi dobar plod i uspjeh koji na kraju rezultira radošću plemenitog i duhovnog pića, vinom, koje „razvedruje srce čovječje“ (usp. Ps 104,5).

Evanđelist upotrebljava sliku trsa i loze kako bi prikazao našu neraskidivu povezanost s Kristom. Tako kroz misao evanđeoskog odlomka možemo uočiti da je vinogradar Otac nebeski, trs Krist Gospodin, a mladica na trsu je svaki od nas, svaki čovjek. Bog Otac zasadio je u našu zemlju trs jedinstvenog blagoslova. Krist je trs koji je oplemenio čitavu zemlju. Isus govori učenicima da kao loze u svijetu plod donose. Plod je da kroz navještaj Božje riječi svatko tko je čuje povjeruje i posvjedoči da Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca, te da tko je kršten u Ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, bude spašen. Želja je Kristova da kroz povezanost s njime donosimo dobar plod, te da vinom ljubavi ispunimo ne samo vlastiti, nego i život svakoga čovjeka.

Sveti Franjo Saleški piše: „Loza koja je povezana s trsom donosi plod ne vlastitim silama, već zahvaljujući trsu: nas je pak ljubav ujedinila s našim Otkupiteljem, kao što su udovi povezani s glavom; eto zašto… dobra djela, koja svoju vrijednost imaju od njega, donose zaslugu života vječnoga“. Isus nas poziva da ostanemo u njemu, kako bi on ostao u nama, da bismo donijeli mnogo roda. Bez njega ne možemo učiniti ništa…

Jedan je mladi čovjek nakon osobne tragedije i nesreće u životu proživljavao samoću, strah i napuštenost. Bio je ogorčen što ga rodbina, prijatelji, znanci i kolege ne primjećuju. Po njegovom viđenju nisu pokazivali dovoljnu brigu i simpatiju prema njegovoj nevolji, patnji i boli. Iako je vršio službu Božju redovito, nije bio kao istinska loza koja donosi rod. Nije donosio rod, jer nije bio u Gospodinu. Sve svoje misli, snage i želje je povjeravao u ljudsku nemoć i ljudske surogate. Želio je uporno i bezuspješno promijeniti ljude oko sebe i ljudske poglede na njegovu životnu dramu. Upravo suprotno od onoga na što je Isus upozorio… Bez mene ne možete učiniti ništa. Bio je slijep. Tonuo je u vlastitom grču, tjeskobi, nevolji i bezvoljnosti…

Dok jednoga dana nije upoznao vlastitu bijedu i progledao da je unatoč vlastitoj nevolji on taj koji nije prepoznao Gospodina. Njegova je gluhoća i tvrdoća srca zatvorila Gospodinov glas koji je i njemu govorio: „Ostani u meni, ja ću u tebi! Bez mene ne možeš učiniti ništa! Ako ostaneš u meni i riječi moje ostaju u tebi. Što god hoćeš, išti i bit će ti. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosiš mnogo roda i da budeš moj učenik!“ Shvatio je da će se Bog pobrinuti i ispuniti njegove praznine samoće, boli i patnje. Počeo se predati Bogu i vjerovati Kristovoj riječi – ne boj se!

Unatoč stvarnoj samoći i napuštenosti, te brojnim problemima, malo po malo otvarao je oči, ispunio je život Kristom, počeo rasti kao istinska loza. Služi Gospodinu radosno, unatoč vlastitim slabostima i nedostacima. Služi osmjehom i suzama. Nitko se od navedenih nije promijenio osim njega. I dalje sam za sebe kaže da je u procesu promijene vlastitog života. Doista, bez Isusa ne možemo učiniti ništa! Shvatio je da, pobijediti vlastitu bol i patnju, samoga sebe i svijet promatrati drugačijim očima je moguće samo ako ostane u Kristu i djeluje s Kristom i po Kristu.

No, Isus upozorava da je ponekad potrebno čišćenje onih mladica koje ne donose plod. To je zapravo čišćenje našega srca. Odsijecanje svega onoga što nas udaljava od Gospodina i onemogućuje da donosimo dobar plod. U jednom pismu pisanom Ivanu Proroku, koji je u 5. stoljeću živio u pustinji u Gazi, jedan mu vjernik postavlja pitanje: „Kako je moguće pomiriti čovjekovu slobodu i to da ništa ne može učiniti bez Boga? A monah odgovara: Ako čovjek svojim srcem naginje dobru i moli od Boga pomoć, prima potrebnu snagu da može činiti dobro. Zato čovjekova sloboda i Božja moć idu ukorak jedno s drugim. To je moguće zato što dobro dolazi od Gospodina, ali se ono čini zahvaljujući njegovim vjernicima.“

Današnji plod povezanosti s Kristom bio bi da kao kršćani i braća istoga Oca brinemo jedni o drugima. To je ispit naše zrelosti. Plod zrelosti je da čovjek nije usmjeren na svoje vlastite želje, netko kojemu uvijek nešto i netko treba ili smeta, uvijek nezadovoljan samim sobom i s drugima, nego se u njemu dogodio preokret kojem započinje njegova svjesna briga za druge, svijet, sadašnjost i budućnost. Grožđe dozrijeva samo od sebe.

Čovjek ima dio vlastite sudbine u ruci, te je suodgovoran za svoju zrelost ili nezrelost. Na njemu je, ako mu je stalo, da usmjeri i proširi svoju brigu na druge, kao kršćanin na sve, kao njegov Gospodin. Ostati u Kristu znači za čovjeka čvrsto prianjati, vjerovati i predati se Božjoj riječi. Ostati znači biti čvrsto povezan s Kristom i tako donositi obilan i dobar plod. Zbog svog stalnog prianjanja uz Krista čovjek vjernik ne osjeća nikakvog straha pred budućnošću jer će njegovu molitvu, iskrenu i vjerom utemeljenu Bog sigurno čuti i podržati.