Ivan Golub: Običan čovjek

Prilog o autobiografskoj knjizi Ivana Goluba naslovljenoj »Običan čovjek« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica:

»Običan sam čovjek / A smatraju me / neobičnim čovjekom / Svi žele biti neobični / I zato običan čovjek / toliko je rijedak / da je neobičan«.

Ispod kratke, jezično zaigrane, ali sadržajne i poučne pjesme »Običan čovjek« stoji nadnevak: »2. veljače 2007., sunčan petak, Svijećnica«.

Iz toga nam progovara vedar i blag, neobično običan čovjek Ivan Golub, rođen 21. lipnja 1930., na prvi dan ljeta, u Kalinovcu u Podravini, kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Luke Goluba i Bare Golub rođene Kovač.

Danas je Ivan Golub akademik i »professor emeritus« dogmatike i teološke antropologije, katolički svećenik, hrvatski pjesnik, književni prevoditelj i kulturalni povjesničar. Diplomirao je teologiju 1958. u Zagrebu, a na Sveučilištu Gregoriana u Rimu 1963. doktorirao je disertacijom o Jurju Križaniću. Ivan Golub bio je profesorom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Papinskome orijentalnom institutu, k tome je bio članom Međunarodne teološke komisije u Rimu te gostujućim predavačem na brojnim sveučilištima diljem svijeta. Osnovao je 1986. Institut za ekumensku teologiju i dijalog te je bio njegovim predstojnikom.

Uz to je i priznat pjesnik koji na materinskome dijalektu, hrvatskome standardu te na latinskome i talijanskome jeziku piše poeziju i poetiziranu meditativnu prozu iznimne duhovnosti, izražajnosti i tankoćutnosti. Pjesnik je Golub u prisnome intertekstualnom dijalogu sa djelima židovske i kršćanske tradicije te sa starom hrvatskom književnošću, počevši od glagoljaša i začinjavaca. Budući da je za njega čovjek povrh svega slika Božja, poezija »običnoga čovjeka« Ivana Goluba iskazuje se ponajprije kao izraz čovjekove suobličenosti i prisnosti, blizine i prijateljskoga dosluha s Bogom Ocem odnosno njegovim Sinom Isusom Kristom.

Treba istaknuti to da veleučeni Ivan Golub, »običan čovjek«, ne drži posao učenjaka vrednijim od posla seljaka. O tome piše:

»Jednako vrijedan je posao seljaka i posao učenjaka. Prvi je u skrovitosti, drugi je, ako je, na bubnjevima poznatosti. I ja sam mogao ostati na selu. I netko drugi koji je ostao na selu – kao moj darovit brat Franjo, moja nadarena sestra Treza – mogao je postati umjetnik ili/i učenjak. Napisao sam nedavno: // Kao što moja majka uređuje u vrtu gredicu / tako ja u sobi ispisujem stranicu. / Moj posao je kao njezin / i njezin posao je kao moj. / Kao što moj otac ide na polje i v gorice / tako ja idem u arhiv i u knjižnice. / Moj posao je kao i njegov / i njegov posao je kao i moj.«

O svemu tome ali i o mnogo čemu drugome može se pročitati u autobiografskoj knjizi Ivana Goluba, naslovljenoj »Običan čovjek«, koju je 2014. u Zagrebu objelodanila Naklada Ljevak. Riječ je o drugome izdanju knjige; prvo izdanje, iz 2010., rasprodano je za manje od pola godine. Ovo drugo, dopunjeno izdanje sadrži više od tisuću i sto stranica: dopune obuhvaćaju razdoblje Golubova života od sredine 2010. do sredine 2014.

Zanimljivim biva napomenuti da je prvo izdanje knjige podijeljeno u osam velikih poglavlja, svako poglavlje za jedno desetljeće autorova dotadanjega života, a poglavlja su naslovljena prema svakomu od osam Isusovih blaženstava iz »Evanđelja po Mateju« – »Blago siromasima duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko« (Mt 5,3) »Blago tugujućima jer će se utješiti« (Mt 5,4) itd. – a pridodano deveto poglavlje u drugome izdanju Ivan je Golub domišljato naslovio Isusovom rečenicom iz »Evanđelja po Ivanu«: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20,29).

Dotična je autobiografija osobita i po složenome, nekovrsnome kompozitnom žanru; u njoj su prepoznatljivi gotovo svi žanrovi kojima se u bogatome i razgranatome opusu koristio Ivan Golub. Pisac prati kronološki slijed: od rođenja i djetinjstva preko odrastanja i mladosti do zrelosti i poznije životne dobi. No osim svojih suvremenika, Golub subesjednike pronalazi i u davnim povijesnim osobama: ponajvećma je to Juraj Križanić, zatim Bartol Kašić, Juraj Julije Klović, Marko Antun de Dominis, Ivan Paštrić, Marko Marulić i drugi. Ivan Golub ih na posve određeni način doživljava kao suputnike i prijatelje:

»Moja istraživanja o povijesnim osobama su suputništvo, suživot s istraživanjima unatoč razdaljini od više godina, odnosno stoljećâ. I zato pišući svoj životopis pišem, dakako, ukratko životopis povijesnih osoba koje sam istraživao i koje još proučavam.«

Navodim radi ilustracije još nekoliko dijelova koji vjerodostojno govore o životu Ivana Goluba, gdje on u svemu prepoznaje providonosno Božje djelovanje, a tu uz obilje duha susrećemo prostodušnu i ljupku duhovitost:

»Bog, koji je vidio, da će mi trebati grčki, ako kanim upisati u Rimu studij biblijskih znanosti, vodio me u učenje grčkog posredstvom prof. Smerdela. Na Papinskom biblijskom institutu na ispitu iz grčkoga prof. Max Zerwick, pisac Gramatike biblijskoga grčkog jezika, upitat će me: / 'Gdje ste naučili tako dobro grčki?' / A ja ću odgovoriti: / 'U Zagrebu'. / [...] Da nisam u gimnaziji učio grčki, ne bih se bio mogao upisati u Rimu kasnije na Fakultet biblijskih znanosti. A dok sam u gimnaziji učio grčki, nisam ni znao da takav fakultet postoji. / [...] Talijanski nam je imao, čini mi se, Rafael Radica, svećenik, a njemački pater Gruber, isusovac, svećenik koji je ujedno bio, ako se dobro sjećam, i sjemenišni ekonom. Učio nas je napamet njemački Očenaš 'Vater unser der du bist', a mi mladi, i gladni, to smo izvrnuli: / 'Pater Gruber der du bist / daj mi kruha pa ću grist'.«

Ivan Golub o svojemu pjesništvu, tumačeći grčko 'poiesis', veli: »Zajednički nazivnik mojega raznolikog djelovanja je 'poiesis'. 'Poiesis' dolazi od 'poieo' što znači 'činiti, raditi'. Poezija nije tek stihotvorstvo, 'poiesis' je način postojanja. U svemu sam pjesnik. I kao svećenik i kao profesor i kao učenjak i kao književnik...«

Kao u malo kojega pjesnika, u Ivana Goluba združuju se i prožimaju zavičajno i domovinsko s kozmopolitskim i kozmičkim, kozmičko sa sudbinskim, ljudsko s božanskim, prolazno s vječnim: »F Knigi piše da je Bog / čoveka od zemle napravil. / Je, ali od one zemle / na kojoj se čovek rodi«, zatim »Bog je razmjestio zvijezde / a suze je prepustio udesu«, te  Golub kaže i ovo: »Ne može biti / da bi nas Bog izigrao: / dao nam biti, / a onda nam / oduzeo postojanje, / zapalio svjetlo postojanja / a onda ga ugasio. / Ne može biti.«

Osvrt na neobičnu te pohvale i preporuke dostojnu autobiografiju Ivana Goluba »Običan čovjek« okončavam njegovom pjesmom »Blag budi Golubu«:

»Kad stanem na vrata neba / reći ću kako se zovem / (Ivan Golub). // Reći ću: / Sjeti se da u predvorju hrama / nisi prevrnuo krletke / niti otjerao golubove. / Ne otjeraj Goluba / s praga nebeskog Hrama. // Spomeni se da se / nad Tvojom glavom na Jordanu / spustio Duh u liku goluba / kad Te je Ivan krstio. / Blag budi Golubu (Ivanu)!«