Izložba slika Ane Guberine

Osvrt na izložbu slika »Povezanost – Coherence« Ane Guberine, akademske slikarice nadahnute kršćanskom duhovnošću – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

   

Danas općeprihvaćenu teoriju Velikoga praska postavio je kao hipotezu 20-ih godina 20. stoljeća Georges Henri Lemaître, katolički svećenik, matematičar i astrofizičar. On je objašnjavao da se cjelokupna svemirska materija rasprsnula iz nezamislivo sićušne čestice a zajedno s materijom u hipu nastadoše prostor i vrijeme te svi metafizički i fizički zakoni. Bio je to praiskonski kozmički nahrup energije i svjetlosti.

Neotklonjivo nas podsjeća na biblijski izvještaj o stvaranju gdjeno čitamo: »I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bî svjetlost« (Post 1,3).

Preegzistentna Riječ Božja koja bijaše u početku i bit će dovijeka – jest Logos, Isus Krist, savršeni izraz Boga Oca, »Svjetlo istinsko, / koje prosvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1,9).

Teološka je i kozmološka istina da Isus Krist, Pantokrator iliti Svevladar vlada svemirom koji je nastao Velikim praskom prije približno 13, 7 milijardi godina. A ekspanzija svemira, kako tvrde znanstvenici, još uvijek traje.

U svemu tome materija i energija, inače dvije pojavnosti iste stvarnosti, bivaju neuništivima – one samo mijenjaju stanja, oblike i položaje. Dakle, sva materija stvorena u Velikome prasku postoji i danas. Primjerice, atomi željeza i kalcija u našoj krvi i našim kostima, atomi rečenih elemenata u ptici češljugaru, hrastu, blitvi, ruži ili kamenu vapnencu – stari su više milijardi godina i dospjeli su na Zemlju kao svemirska prašina od pregorjelih, urušenih i eksplodiralih zvijezda.

O toj čudesnoj povezanosti čovjeka sa svime u svemiru, o tajni života, umiranja i vječnoga života u univerzumu kojem u apsolutnom početku i teleološkom ili finalnom središtu stoji Isus Krist – svjedoči na osobito autentičan način Ana Guberina izložbom slika pod nazivom »Povezanost – Coherence«, koja je 8. travnja 2015. otvorena u Zagrebu, u Domu Specijalne policije, na Trgu žrtava fašizma 1.

Ana Guberina živi i radi u Zagrebu; nakon studija dizajna diplomirala slikarstvo u klasi prof. Dina Trtovca, studijski boravila u Los Angelesu i Parizu; izlagala na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu; dobitnica nagrade Pasionska baština 2002., Muzej Mimara; djela Ane Guberine nahode se u poznatim galerijama i privatnim zbirkama; članica je HDLU-a i CIVA (Christians in the Visual Arts).

O njezinu slikarstvu povjesničarka umjetnosti Iva Körbler veoma dobro zamjećuje:

»Uspješno odoljevši banalnostima realističke ili naturalističke naracije u polju slike koja se često javlja kod sakralnih motiva, Ana Guberina kroz suptilno dinamički pokrenutu mrežu linija i mikrofragmenata progovara o sveprožimajućoj snazi ljubavi u svim stvarima i svim razinama stvarnosti oko nas. Na tragu učenja teologa i filozofa Pierrea Teilharda de Chardina, i kod Ane Guberine svijet očito pokreće i čuva u ravnoteži Božja ljubav koja se rasprostire poput svjetla.«

O nadahnutosti veleumnim isusovcem de Chardinom dovoljno govore nazivi izloženih slika: »Povezanost«, »Je li svemir Kristocentričan«, »Otajstvo Euharistije«, »Gibanje prema Omegi«, »Usredištenje«... Tu su i druge kršćanski motivirane slike: »Adam i Eva«, »Hodočasnik«, »Put u Emaus«, »Navještenje« itd.

Na njima se susreću apstraktno i figuralno, »iskazivačko« i »predstavljačko« slikarstvo. Pritom slikarica svoje nepredmetne motive anorganske i organske u-sebne prirode ne suprotstavlja i ne pretpostavlja stiliziranim oblicima, geometrizmu i konvencionalnim motivima – nego ih prepušta tankoćutnom ispreplitanju i prožimanju. Kršćansku simboliku, ikonografiju naznačuje rafiniranim orisima i kromatskim redukcijama, a u isti mah dovoljno ekspresivno i sugestivno da su svima već na prvi pogled prepoznatljivi primjerice likovi Isusa s apostolima na posljednjoj večeri ili Adama i Eve u Edenu.

Ana Guberina je ponajvećma slikarica svjetla, svjetlosti, čija je priroda dualna: svjetlost je, kažu fizičari, ujedno val i roj česticâ. Tri izložene slike sugeriraju taj dualizam nazivom »Gibanja i strukture«: satkane su od spontanih gestualnih tragova čija morfologija pulsira te prožima zrakaste prelete i mrežaste preplete, točke i mrlje širokih sugestivnih registara – a to nas opet dovodi do energije i materije stvorenih u bljesku Velikoga praska. A kada, primjerice, uz osnovne boje: plavu, crvenu i žutu, supostoji na istoj slici sivi ili sivo-bijelo-crni akromatski raster, ili su pak čitave slike akromatske; to nikako nije izraz pesimizma i umrtvljenja energije. U tome, naprotiv, valja razaznati mogućnost, možnost, očekivanje, nadu. Bijela sadrži sav spektar boja, sveukupnu svjetlost: Isusovo lice po preobraženju zasja kao sunce, a »haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17,2); bijelo, latinski »candidus«, boja je kandidatâ, onih koji očekuju promjenu položaja, dosegnuće višega osobnog stupnja. Crna je pak progutala i utrnula sve boje, no crna je i plodna zemlja što prima sjeme, koje tek kad umre daje bogat plod; u crnoj zemlji su i mrtvi koji čekaju uskrsnuće.

Ni jedna slika Ane Guberine ne tone u rezigniranost, ne biva prepuštena difuznosti, bezuporišnosti i besciljnoj dogodljivosti – jer ishodište i cilj, izvor i uvir jest Bog, jest Isus Krist. Riječ je o slikarstvu koje odsijeva kršćanskom nadom, koju je Gabriel Marcel, kršćanski egzistencijalistički filozof iz 20. stoljeća, odredio kao akt duhovnoga doživljavanja kojim otkrivamo dubine duše. Čak i one slike što nemaju izričit i lako razaznatljiv religijski motiv, isijavaju snažnu duhovnost, duboku religioznost i nepomućenu kristocentričnu motiviranost.

Iz zbirke »Žamor« Danijela Dragojevića, koji jamačno je »poeta superior« među živućim pjesnicima hrvatskim, pjesma u prozi »Dobro« može prikladno dočarati religijsko slikarstvo Ane Guberine, njezinu zaokupljenost fenomenom povezanosti: povezanosti prostora i vremena, anorganskog i organskog, neživog i živog, gibanja i strukture, horizontalnog i vertikalnog... svega u kristocentričnome svemiru:

»Držim kamen u ruci, toplo, obuhvatno. Nešto što ima površinu, uvećano unutra, prostrano vani. Nagnut sam na dvije i više strana, konačno smješten u točki. Držim kamen, kristal u svojoj ruci, prostor zauvijek, i radujem se. Ni dužnik, ni krivac, ni slika obješena iznad slike. Nagovor s Božje strane kojemu sam se odupirao govorio je: bez ljubavi niti ćeš doći niti otići. I niti sam došao niti otišao, uživam povlasticu kose kiše i zbrkana rječnika. Izbjegao sam pokret kao što to čini i katedrala u svim godišnjim dobima. O, ta ravnodušnost za sve sporedno što naiđe u visinsku i dubinsku geometriju, u prostranu ružu, s bilo koje zvijezde.«

I naposljetku: svim poklonicima istinske i vjerodostojne kršćanske umjetnosti zdušna preporuka da do 24. travnja posjete izložbu slikâ Ane Guberine.