Uz 60. godišnjicu preminuća Teilharda de Chardina

Poslušajte zvučni prilog Marita Mihovila Letice:

Dana 10. travnja 2015. navršilo se 60 godina od smrti Pierrea Teilharda de Chardina, isusovca, francuskoga teologa, filozofa i paleontologa svjetskoga glasa i značaja. Čovjeka čiji je životopis izuzetno sadržajan, vrijedan brižljivoga i preispitivačkoga prisjećanja.

Rođen 1. svibnja 1881. u dvorcu Sarcenat nedaleko od Clermont-Ferranda, kao četvrto od ukupno jedanaestoro djece u obitelji pobožnih roditelja Emanuela i Berthe-Adele, dječak Pierre Teilhard de Chardin ulazi u isusovački »collège« u Mongreu. U Družbu Isusovu stupa 1899., a za svećenika biva zaređen 1911. Predaje fiziku i kemiju na isusovačkome kolegiju u Kairu, potom geologiju i paleontologiju na Katoličkome institutu u Parizu. Sudjeluje u brojnim znanstvenim ekspedicijama u Africi i na Dalekome istoku. Doktorsku disertaciju iz geologije obranio je na Sorboni.

De Chardinove nevolje započele su kada je stanovita njegova rasprava, napisana za privatnu uporabu – gdje kaže da je pripovijest o Adamu i Evi parabola koju ne treba razumijevati doslovno, faktografski, nego alegorijski – poslana u Rim. Crkvene su vlasti od njega zahtijevale da se sporazumno obveže kako ne će napisati ni kazati »ništa što bi bilo u suprotnosti s 'tradicionalnim' crkvenim naukom o istočnome grijehu« te da će se podčiniti i drugim ograničenjima glede objavljivanja teoloških i filozofskih radova.

Potrebno je istaknuti to da on nije držao priču o Adamu i Evi neistinitom – već je smatrao da ta istina nije striktno biografska, faktografska i esencijalna, nego univerzalna, alegorijska i egzistencijalna. To znači kako je dotična pripovijest istinita na način da za čovjeka ima egzistencijalno, sudbonosno značenje i važnost, jer posljedice istočnoga grijeha čovječanstvo osjeća i danas. De Chardin je kao spasitelja od smrtonosnih posljedica istočnoga grijeha bespridržajno prihvaćao tzv. »novog Adama«, koji ispravlja i otkupljuje Adamov iskonski grijeh – a to je Isus Krist! U skladu s »Poslanicom Kološanima«: »Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja!« (Kol 3,9-10).

De Chardin je napisao članak o shvaćanju istočnoga ili iskonskoga grijeha usklađenog s prirodnim znanostima, nastojeći pomiriti evolucionizam i kršćanski nauk o stvaranju. Pritom je razlikovao tri stadija evolucije: kozmogenezu, biogenezu i noogenezu, te je na toj osnovi razvio zakon usložnjavanja prema kojemu evolucija polazi od anorganskoga do organskoga svijeta, čineći kvalitativne skokove, zatim organski razvoj dovodi do čovjeka, te od čovjeka dalje do višega stadija integracije i oduhovljenja. Slijed ide od hominizacije do humanizacije.

De Chardinovo najpoznatije djelo jest »Fenomen čovjeka«, a tu je knjigu završio 1940., dok je živio u Pekingu, 11 godina nakon što je bio članom ekspedicije koja je pronašla lubanju pekinškoga čovjeka »sinantropa«, što je živio prije 400.000 godina, prvoga čovjeka što se služio vatrom. Zbog toga otkrića prozvaše u Kini de Chardina »blistavim isusovcem«. Čovjekov fenomen je, prema njegovu mišljenju, etapa koja vodi od biosfere prema duhovnomu prostoru noosferi, koja je priprema za dolazak »kozmičkoga Krista«.

U djelu »Hvalospjev svemira« (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1998.) de Chardin piše: »U dodiru sa supstancijalnom Riječi, Svemir je, neizmjerna Hostija, postao Tijelom. Sva Materija je, Bože moj, po tvojemu Utjelovljenju odsada utjelovljena.«

Premda je posrijedi naučavanje o oduhovljenoj materiji, nema tu ničega što bi se moglo razložno dovesti u vezu s panteizmom. Jer panteizam naučava da su svijet i bog istovjetni, istoznačni – a de Chardin govori nešto posve drugo: da sve što postoji, sav neživi i živi svijet, čitav svemir, teži ili smjera prema Kristu, odnosno jednome i jedinome, trojednome osobnom Bogu, koji će naposljetku biti na posve određeni način prisutan u svemu postojećem. Valja primijetiti da je to potpuno u duhu i smislu onoga što sv. Pavao piše u »Prvoj poslanici Korinćanima«: »I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sâm, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu« (1 Kor 15,28-29).

Time je Pierre Teilhard de Chardin pojam utjelovljenja prenio na kozmičku razinu, ističući da će se čovjek pridružiti Bogu u »točki Omega«, točki duhovnoga, spiritualnoga savršenstva. I to je posve pavlovski, u skladu s »Poslanicom Efežanima«, gdje se Crkva promatra kao univerzalna, uosobljena zbilja, kao zajedništvo i punina zemaljskog Bogočovjeka Isusa i nebeskog, uzašlog, proslavljenoga Krista, kozmičkoga Svevladara: »Ono ʹuzađeʹ – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju? Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni« (Ef 4,9-10).

Treba istaknuti i ovo: premda su de Chardinu crkvene vlasti 1925. doživotno zabranile javno djelovanje, tj. predavanje na sveučilištima i objavljivanje radova, on je do kraja ostao vjeran Crkvi i svojemu Isusovačkom redu, odan Velikomu Poglavaru, kako je nazivao Papu. Kada je de Chardin bio primljen za člana Francuske akademije i imenovan časnikom Legije časti te mu je ponuđeno mjesto na Collège de France, najvišemu znanstvenom zavodu Francuske – on je, iz poslušnosti Crkvi i Isusovačkome redu, otklonio ukazanu čast.

Na stanovit je način rehabilitiran 1981., gotovo tri desetljeća nakon smrti, kada je vatikanski državni tajnik za vanjske poslove napisao pismo u kojemu ga je nazvao »čovjekom koji je u dubini svoje duše bio čvrsto vezan uz Krista«.

Biskup Mijo Škvorc napisao je o de Chardinovu shvaćanju evolucije:

»Koliko god Teilhard prihvaća evoluciju gotovo kao tezu, a ne samo kao hipotezu, ne shvaća svijet, poput Bergsona, u rasapu i divergenciji. Bergsonova je evolucija nalik na raketu koja se troši izbacujući nove, da bi napokon sve utrnule..., a Teilhard se bori za konvergenciju koja razvojnim silama i putovima želi sve zbivanje svesti u završno kozmičko jedinstvo« (u: P. T. de Chardin, »Hvalospjev svemira«, nav. dj., pogovor).

De Chardin je znao držati misu na otvorenom, gdje je oltar bio čitav materijalni svijet, a crkveni svod čitav svemir. Molio je u zanosu: »Prikazat ću Ti, ja – Tvoj svećenik, na oltaru čitave zemlje rad i patnju svijeta!«

Posljednje četiri godine života de Chardin je ponajvećma boravio u Sjedinjenim Američkim Državama. Sredinom ožujka 1955. u New Yorku, na ručku u francuskome konzulatu, rekao je da želi umrijeti na blagi dan Uskrsa. Tako i bî: napustio je ovaj svijet točno na Uskrs, 10. travnja 1955. To je jutro, malo prije nego što mu je posustalo srce, prinio u najvećoj blagdanskoj radosti svoju posljednju svetu misu.

Završavam citirajući riječi biskupa Mije Škvorca:

»Tijelo mu nakon rekvijema prevezoše u novicijat Saint-Andrews-on-Hudson. Tamo je isusovačko groblje. Među ostalim jednoličnim spomenicima tamo je i Teilhardov. Na njemu se ne ističe ništa – samo iznad imena o. Petra Teilharda de Chardina kraljuje ono Veliko, kome je on želio služiti redovničkim i znanstveničkim srcem: IHS!« (Nav. dj.)