"Istinski mučenici za Krista ne umiru stisnutih šaka, već ruku sklopljenih u molitvi"

Papa Franjo predsjedao je jučer obredima Velikoga petka u Bazilici sv. Petra. U sklopu obreda propovijedao je o. Raniero Cantalamessa, propovjednik papinskoga doma. „Istinski mučenici za Krista ne umiru stisnutih šaka, već ruku sklopljenih u molitvi.“ – rekao je o. Cantalamessa, potičući na pomirenje i opraštanje neprijateljima koji i danas kršćane žestoko progone.

Podsjećajući na smaknuće 21 kopta te na pokolj 147 kršćanskih studenata u Keniji, otac je Cantalamessa primijetio koliko su prikladne Isusove riječi: „Dolazi čas kad će svaki koji vas ubije misliti da služi Bogu“. Papinski je propovjednik zatim naveo primjer kršćana za vrijeme Decijeva progona u 3. stoljeću: svako mjesto gdje su bili mučeni postalo im je mjesto slavlja. „Tako će izgledati Uskrs za mnoge kršćane ove, 2015. godine“ – napomenuo je.

Primijetivši „uznemirujuću ravnodušnost svjetskih institucija i javnoga mnijenja usred tolikog ubijanja kršćana“, otac je Cantalamessa upozorio: „Svi mi i sve naše institucije na Zapadu u opasnosti smo da budemo Pilati koji peru ruke“.

Također je podsjetio na Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Koliko je ljudi koji su poput Isusa, kad ga je Pilat izveo i rekao: „Ecce homo“ – „Evo čovjeka“ – upitao je propovjednik papinskoga doma. „Sami, svezani, mučeni, na nemilosti grubih vojnika koji su ispunjeni mržnjom i čine svaku vrstu fizičke i psihološke okrutnosti“. „Ne smijemo spavati; ne smijemo ih ostaviti same!“ – potaknuo je.

„Ecce homo“ se primjenjuje ne samo na žrtve, već i na mučitelje, i to u značenju: „Evo što je čovjek sve sposoban učiniti“. Isus je, tome unatoč, pred smrt rekao: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ – i to nije tiho prošaptao, već glasno uzviknuo, kako bi svi čuli – istaknuo je o. Cantalamessa i nastavio:

„Svojim je učenicima predstavio primjer beskrajne velikodušnosti“ u milosrđu i opraštanju. Opraštati na taj način ne znači samo imati „negativan stav, pri kojem ne želimo zlo onima koji čine zlo“, već „pozitivno htijenje dobra“ našim neprijateljima. To je moguće zato što Isus nije samo ostavio  nauk o milosrđu, već nam je po svojoj smrti priskrbio i milost potrebnu za praštanje.

To jednako tako ne znači pasivno predanje porazu i smrti. Isus je, riječima sv. Augustina, „Victor quia victima“ – „pobjednik jer je žrtva“. Isus je nadvladao nasilje ne tako što mu se suprotstavljao s još većim nasiljem, već tako što ga je „podnio i razotkrio svu njegovu nepravdu i uzaludnost“ – smatra o. Cantalamessa. Nasilje prisutno u Starome zavjetu – dodao je – jednako je kao prisutnost razvoda ili poligamije: „U početku ne bijaše tako“ ali je Bog podnosio takvo ponašanje  „zbog tvrdoće“ ljudskog srca.

Bilo koji oblik povezivanja nasilja i Boga značilo bi – prema njegovim riječima – „nazadovanje u primitivna i gruba razdoblja povijesti koja je, vjerska i civilizirana savjest čovječanstva, nadišla“. Propovijed je o. Cantalamessa zaključio molitvom za progonjenu braću i sestre i za sve ljude koji su, poput Isusa, izloženi kao Ecce homo.