Veliki četvrtak - p. Anto Lozuk

Pashalna večera za Židove nije obična večera. Postoje propisi koji točno određuju tijek događanja. Glavno jelo jest jednogodišnje janje. Isus i učenici točno su se držali propisa. Glava i noge nisu se smjeli odvajati od trupa, nijedna kost nije se smjela slomiti, trebalo je ispeći čitavo janje i tako ga servirati na stol. Petar i Ivan su dan prije sve pripravili i uredili prema propisima.

Židovi su u janjetu i obredu Pashalne večere gledali prošlost. Sjećali su se izlaska iz Egipta i čudesa koja su nakon toga slijedila. Isus, dok promatra janje, gleda budućnost. Na ovoj večeri, posljednjoj njegovoj večeri na ovoj zemlji, započinju događaji budućnosti. Janje zapravo predstavlja njega i njegovu ulogu. Sve što je govorio i činio bilo je u znaku janjeta koje treba biti zaklano i žrtvovano.

Na Veliki četvrtak i mi slavimo Pashalnu večeru i sjećamo se događaja koji su se dogodili na Isusovoj Posljednjoj večeri. Na vjeronauku učimo da je to dan na koji je Gospodin ustanovio Euharistiju, sakrament u kojemu nam on nudi svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Rijetko ulazimo dublje u događaje Velikog četvrtka. Pavao, međutim, upozorava: "Svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete kalež, naviještate smrt Gospodnju dok on ne dođe" (1 Kor 11,26). Kada je Isus prelomio kruh i rekao: "Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje" – u tom trenutku postao je janje koje treba biti žrtvovano. Već tu je započela njegova muka, poništenje njegova fizičkog tijela i rađanje Mističnog tijela. Svaka Euharistija uprisutnjuje Gospodnju muku i smrt te naviješta njegovo uskrsnuće. To uostalom ispovijedamo nakon svake pretvorbe, kada kličemo: "Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!"

Današnje Evanđelje uvodi nas u otajstvo Posljednje večere riječima: "Isus... ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im ljubav do kraja" (Iv 13,1). Hoće reći: u centru euharistijskog otajstva jest ljubav koja ide do kraja. Ivan dalje ne opisuje ni obred pashalne večere ni ustanovljenje Euharistije, nego pranje nogu. Očito, za njega obred pranja nogu jednako je važan kao drugim evanđelistima (Mt, Mk, Lk) ustanovljenje Euharistije. Stoga možemo reći: izvještaji o ustanovljenju Euharistije, s jedne strane, i izvještaj o pranju nogu, s druge strane, otvaraju dvije perspektive ljubavi koja ide do kraja, ljubavi u kojoj se Bog u služenju čovjeku sagiba do praha zemaljskog, a onda se u apsolutnom predanju lišava svega i polazi u smrt.

U izvještajima o ustanovljenju Euharistije stoje riječi: "Ovo činite meni na spomen" (Lk 22,19); a nakon što je učenicima oprao noge Isus im veli: "Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama" (Iv 13,15). Euharistiju slaviti znači slijediti Gospodnji primjer – do kraja. A to konkretno znači: u svakodnevnici, usprkos hladnoći koju u duši osjećam, usprkos bezvolji i nemoći, nastojati se sagibati u služenju bližnjemu, uvijek nanovo, prati noge svima potrebnima, prati noge čak i svome Judi, kao što je učinio Gospodin, i ići za njim – do kraja.