Povodom 150. obljetnice rođenja Silvija Strahimira Kranjčevića, o njegovu domoljublju te vjerovanju i nevjerovanju u Boga

Osvrt pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

I tko je tebi pravo podao, / Slobodi da nas vodiš silovno / Po svojoj volji, – ko na uzici, / Od lonaca iz zemlje misirske?! – / Problijedio je silni genije / I kroz srce mu ruglo prožignu: / Da, tko je tebi pravo podao, / Slobodi da nas vodiš silovno / Po svojoj volji, – ko na uzici?! / Tek primio se srca očajno / I dvije mu oči suza zalije. / Još zadnjim trenom vid mu počinu / Na obećanoj zemlji Hanaan, / I glava mu se mrtvo obori. / A gromom grmnu riječ Jehove: / 'I tebi baš, što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš, kada počneš sâm / U ideale svoje sumnjati!'«

To završnih je 20 stihova iz pjesme »Mojsije«, jedne od najpoznatijih među onima koje napisao je Silvije Strahimir Kranjčević. Shvaćeni univerzalistički ti stihovi iskazuju pjesnikovu, u negaciju prometnutu, privučenost idealima: iskazuju uvjerenje da Bog iz svojih nebeskih, nedohitnih visina ne nalazi razumijevanja za ljudske želje te da pustima i zaludnima vidi sve ideale čovjeka-smrtnika. No, treba kazati da ti stihovi uz univerzalističko značenje nose domoljubnu ili, bolje rečeno, domotužnu aluziju na prilike u Hrvatskoj Kranjčevićeva doba. Pri tome Kranjčević prepoznaje hrvatskoga Mojsija u Anti Starčeviću, dok nevjerni Židovi koji se klanjaju zlatnome teletu bivaju u Kranjčevićevu viđenju starozavjetna slika i prilika Hrvatâ koji zabacuju domoljubnu Starčevićevu misao te se klanjaju i priklanjaju tuđinskoj vlasti, austrijskoj i mađarskoj.

O Kranjčeviću, koji se približio Stranci prava ušavši kao mlad pjesnik u krug književnikâ okupljenih oko Augusta Harambašića, Antun Gustav Matoš je napisao:

»Iako ne bijaše Kranjčević kao čovjek tako slobodan kao Harambašić, Kovačić, Kumičić ili Tresić, iako ne bijaše kao književnik tako potpun kao Šenoa, inteligentan kao Marković, umjetnik kao Vojnović, Evropejac kao Đalski, nama je od svih savremenika najbliži jer nije najhrvatskiji samo po dubini svog hrvatskog bola, po neviđenoj snazi kojom se u njemu lomila, kršila i izgarala tragična kriza naše kulturne i političke savremenosti, nego je najviše naš i energijom, titanskim akcentima svog hrvatskog prosvjeda.« (A. G. Matoš, »Sabrana djela«, IV, 251)

Kranjčevićev se neobuzdani temperament na posve određeni način očitovao već u njegovim dječačkim danima. Odredio je njegov životni put i uvelike utjecao na pjesničko mu djelo. Život Kranjčevićev započeo je prije 150 godina.

Silvije Strahimir Kranjčević rodio se 17. veljače 1865. u Senju, gdjeno je završio osam razreda gimnazije, ali budući da je zaslužio iz ponašanja ocjenu »prikornu radi nepokornosti i osionosti«, nije mogao maturirati. Otišao je na studij teologije u Rim, ali ga već nakon šest mjeseci napušta, odustavši od svećeničkoga poziva. Vraća se u Zagreb, gdje 1886. završava učiteljski tečaj te mu je dodijeljena svjedodžba o osposobljenosti za učitelja iz »slovničko-historičke« grupe predmeta. Učiteljevao je u Mostaru, Livnu, Bijeljini, ponovno u Livnu, da bi nakon toga, 1894., dobio zaposlenje na učiteljskoj školi u Sarajevu, gdje Kranjčević nedugo potom, prema odluci Zemaljske vlade, biva namješten u uredništvu značajnoga književnog časopisa »Nada«. U tome bosanskome središtu ostao je do smrti, 29. listopada 1908. U Sarajevu mu je i grob.

Dvadeset i dvije godine nakon njegove smrti Miroslav je Krleža napisao:

»O Kranjčeviću se kod nas pisalo i govorilo neobično mnogo. I kao što se to obično događa oko glasnih i istaknutih književnih pojava, o njemu je zapravo stvarno izrečeno vrlo malo. Napisali su za njega da je ličnost od parskog mramora (Jakša Čedomil), da je titanska šuma, gdje šum lahora zaglušuje težak huk vodopada (Dučić), da je ukleti Holandez naše lirike, naš Lucifer, naš vatronoša Prometej i rušitelj bogova i idola. Marjanović mu je istaknuo konciznost i izrazitost forme, veliku i temeljitu kulturu, a Lunaček (koji je Domjanića usporedio s Nietzscheom), odrekao mu je svaku sposobnost svladavanja forme i svaku kulturu. Jedni su pisali o njemu da je on naš Hamlet, naš hamletizam, naš Schopenhauer, drugi su ga uspoređivali s Kant-Laplaceovom teorijom i darvinizmom i sa bečkim radničkim novinama 'Arbeiter-Zeitung'. On je dakle po sudu svojih suvremenika pesimista-mislilac i slobodoumnjak-revolucionar, bečki socijaldemokrat, 'veleum' ravan najvećim 'veleumovima' devetnaestoga stoljeća; naš jedini bogodani pjesnik evropskoga mjerila, lučonoša i buntovnik. / [...] Matoš je za Kranjčevića ustvrdio da je narodan pjesnik, sasvim hrvatski, više retoričan no lirski, više plod dodira s našim domaćim no sa stranim pjesnicima.« (M. Krleža, 'Kranjčevićevoj lirici', u: S. S. Kranjčević, »Izabrane pjesme«, Sarajevo, 1976.)

Zaista, o Kranjčeviću su, kao o malokojemu našem pjesniku izricana dijametralno suprotstavljena mišljenja, osobito glede njegova odnosa prema kršćanskoj vjeri u Boga. Tako Izidor Poljak smatra Kranjčevića ateistom i pravim antikršćaninom, a Tin Ujević ga drži strahovito i neizlječivo kršćanskom dušom. Za Antona Mahniča je panteist, šopenhauerovac i budist, a za Janka Polića Kamova socijalist. (Usp. Danijel Miščin, 'Religijske teme u Kranjčevićevu opusu', u: »Religijske teme u književnosti« [ur. Ivan Šestak], Zagreb, 2001.)

Kada je Kranjčević trebao biti imenovan školskim nadzornikom u Sarajevu, tamošnji je nadbiskup Josip Stadler pismenim podneskom prosvjedovao kod nadležnoga ministarstva, tvrdeći da su Kranjčevićeve pjesme bezbožne.

Nije lako zaključiti je li kod Kranjčevića posrijedi ravnodušnost i prepuštanje sudbini ili zaista bezbožnost. Ilustrativna je u tome smislu pjesma »Hrist djetetu u crkvi«, gdje Krist nema zalutalome djetetu ništa reći doli da iziđe iz crkve na čist zrak. A u pjesmi »Eli! Eli! Lamâ azâvtani?!« govori Kranjčević o Kristu kao napuštenome patniku čija je žrtva uzaludna: »Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, / Badava alem gori na kruni i tiari! // Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni / Tek cvili: 'Eli! Eli! lamâ azâvtani?!«

Završavam onim što je o Kranjčevićevoj vjeri i nevjeri napisao dr. sc. Danijel Miščin s Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu:

»Ipak imamo zapisane riječi smiraja, riječi što ih je upamtio Stadlerov pratitelj pri njegovu susretu s bolesnim pjesnikom gdje se pjesnik jasno određuje i govori: 'Kad umrem znam da će Hrvati i to pitanje nabaciti je li Kranjčević vjerovao u Boga. Al nek znaju: Kranjčević je vjerovao i vjeruje u Boga.' I možda bi nam ovaj navod mogao biti dovoljan da proglasimo svoje slaganje s Ujevićem o tome da je Silvije 'bolećivo kršćanska duša', ali takav bi čin sigurno bio suviše jednostran. Spomenimo samo jedan od brojnih primjera. U izuzetno vrijednoj malenoj bilježnici Ele Kranjčević, koja je zapravo intimni nekrolog suprugu, nalazimo i ove riječi: 'Koliko si mi puta rekao: šta je smiješno bojati se smrti. Je li znaš za vrijeme prije poroda? Ne znaš; eto, isto je tako i poslije smrti. Ništa.' Usporedbom ovih dvaju navoda rijetkom se jasnoćom pokazuje s koliko tankoćutnosti valja pristupati mijenama ljudske duše. Još je veći problem kako te mijene objasniti. Jedan od vrlo dragocjenih svjetionika u razumijevanju tih mijena ljudske duše i preljevanja boja unutarnjega spektra, svakako dolazi od vrijedne isusovačke, ignacijanske baštine. Ignacije u okviru svojih 'Duhovnih vježbi' donosi i 'Pravila za raspoznavanje duhova'. Tim je pravilima Ignacije darovao vrlo potreban uvid: u duši jednog čovjeka mijene u rasponu od radosti zbog Božje blizine do tmine i suhoće zbog njegova odsustva, ne samo da su moguće nego su i česte.« (D. Miščin, Nav. dj.)