O knjizi Igora Zidića »Rukopis oka: Likovne teme i ogledi 1967 ‒ 2013.« govori Marito Mihovil Letica

Kardinal Nikola Kuzanski, njemački filozof i teolog iz 15. stoljeća, koji se novoplatonistički utjecao mistici i slikovitim matematičkim spekulacijama, iznio je ovu analogiju: kao što se čin gledanja odnosi spram obojenog, na sličan se način Bog odnosi spram cjelokupnosti bićâ. Da bi uzmogao sva bića činiti bivstvujućim, Bog ih gleda stojeći i postojeći izvan njih. Svevišnji Bog u tome pogledu i smislu nije biće, smatra Kuzanski. No u sebi samome Bog je pozitivno određen; on je čista subjektivnost: »videre« i »intelligere«. Svijet je samoobjava Boga; analogno tomu, sve ono što čovjek vidi i spoznaje samoobjava je u sebe okrenutoga čovjekova duha.
Za Kuzanskoga je duh čovjekov kao neki kozmograf, kartograf koji svijet motri s visine, na temelju karte što ju je nacrtao prema vlastitoj mjeri. Bivajući dijete poznoga srednjeg vijeka otvarao je tako Nikola Kuzanski, anticipatorski i smjerodajno, put novovjekovnoj perspektivističkoj spoznaji svijeta.
Kuzanski drži da je Bog po sebi samome gledanje, i to gledanje u trostrukosti, trojedinstvu onoga gledajućeg, gledanog te onoga što oboje povezuje, a to je zbivanje gledanja.
Nikole Kuzanskoga i njegova naučavanja o Božjemu gledanju te čovjekovu duhu perspektivistički okrenutom u sebe – spomenuh se čitajući knjigu Igora Zidića »Rukopis oka«, koja je u izdanju Matice hrvatske objelodanjena koncem 2014. Premda autor nije nepoznat hrvatskoj kulturnoj i sveopćoj javnosti, bit će uputno iznijeti njegove sržne životopisne podatke.
Rođen 1939. u Splitu diplomirao je Igor Zidić povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu te zbog svojih kompetencija pripada uskomu krugu najcjenjenijih naših povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, k tome je vrstan pjesnik, uvršten u sve značajnije antologije, te izvanredan esejist. Bio je urednik časopisâ »Razlog«, »Život umjetnosti«, »Kolo« i »Hrvatski tjednik«, ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu od 1989. do 2008. te je tri mandata, od 2002. do 2014., proveo na časnome mjestu predsjednika Matice hrvatske, ustanove koju s pravom smatramo jednim od najvažnijih čuvara i promicatelja hrvatskoga kulturnog identiteta.
Zidićeva knjiga eseja »Rukopis oka« podnaslovljena je »Likovne teme i ogledi 1967‒2013.« Premda francuska riječ »essai« doslovno znači 'pokušaj', u Hrvatâ se uvriježila prevedenica »ogled«, a ona se ovdje nàdaje to većma prikladnom jer konotira gledanje odnosno oko kao organ vida i, osobito kada je riječ o Bogu, simbol duhovnoga motrenja.
Do govora o Božjemu oku u ogledu »Visina i uskrs u djelima Iva Dulčića« dospijeva Zidić nakon razmatranja o Križu, svojevrsnoj i jedincatoj metonimiji muke i metafori uskrsnuća odnosno spasenja. Igor Zidić upućeno i nadahnuto piše:
»I doista: jedva da bi se našao motiv u kojemu bi Dulčić tako došao do autentična sebe i tako se približio iskazu Kristove osobe kao što je bivalo dok se udubljivao u svako od četrnaest poglavlja o Križu, dok je slagao tih četrnaest grobnih ploča Isusa iz Nazareta, dok je – u četrnaest prizora umiranja – čuvao nadu u uskrs Božjega Sina. / Stoji li da je [Ljubo] Babić u hrvatsko slikarstvo uveo pojam Božjega oka, Svevida i počeo na konfesionalan, ispovjedan način slikati odozgo prema dolje, slikati 's oblaka', povezujući time – okolišno i oprezno – sveto i uzvišeno s apstrahiranjem i apstraktnim? Čini se da je na mlade slikare ta formula ostavila dubok dojam jer su ga u tome slijedili svi njegovi ponajbolji učenici: od Šimunovića, Mušiča i Motike do Glihe, Murtića i Dulčića. Što je potonjemu značilo slikati s povišena motrišta, po Babićevoj formuli i svojim inačicama? Značilo je identificirati se sa Suncem, gledati iz smjera iz kojeg na nas gleda Gospod, iz kojega dopire svjetlost. Dulčić je, stoga, bio slikar niz zraku, ne slikajući toliko svjetlost koliko slikajući iz svjetlosti. Izjednačivši, tim i takvim izborom motrišta, Boga i Sunce, dospio se predstaviti kao izvoran kolorist. Slikati s visoka – iz ptičje pespektive – značilo je i biti s pticom, biti s Duhom, biti i s Duhom Svetim. Time je bio potvrđen kao spiritualni, kao religiozni slikar u svakoj čestici svoga djela: čak i onda kada je slikao kavane, plaže, igrališta.«
O svjetlu kao bjelini, o bijeloj kao boji duhovnosti i čistoće – bilo evanđeoske i sakralne, bilo svjetovne i novoplatonističko-petrarkističke – govori Igor Zidić u temi »Sredozemlje i pamćenje (Uz 'Mediteranske zapise' Matka Trebotića)«. Zidić najprije citira »Evanđelje po Mateju«:
»Poslije šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i brata mu Ivana i izvede ih nasamo na visoku goru. Tada se preobrazi pred njima; lice mu zasja kao sunce, a haljine postadoše bijele kao svijetlo.« (Mt 17, 1-2)
Zatim slijedi Zidićevo potanko i tankoćutno tumačenje:
»Na toj bi se Matejevoj usporedbi moglo zasnovati teološko tumačenje Trebotićeve bijele boje kao sjajne svjetlosti. Ipak, u Matejevu se opisu Kristove preobrazbe ne susreće slučajno dvaput ponovljeno poredbeno 'kao'. Lice kao sunce, bijele halje kao svjetlost. Prva je funkcija poredbenog 'kao' da približi dva pojma, ali je druga – da jasno naznači identitetske razlike. Inače bi Matej kazao: '... lice mu bude sjajno sunce, haljine postadoše sama svjetlost'. 'Kao', dakle, označava slično, ali ne imenuje isto.«
Nakon što je u diskurs uveo Lodovica Dolcea, mletačkoga humanista i teoretičara umjetnosti iz 16. stoljeća, Zidić piše o bijeloj boji Trebotićevoj i mediteranskoj:»Slap znakova [...] najlakše se odčitava na bijeloj (svijetloj) podlozi, koja nije samo 'snježno' bijela (kako se omaklo Dolceu), nego se još izravnije može pomiješati s mlijekom, ovčjim ili kozjim, što se, svakodnevno muzlo, i pilo, i u sir pretvaralo diljem Sredozemlja za razliku od snijega koji je rijedak gost na Jugu. Premda bi se, u primjeru Trebotića, moglo dovitljivo spekulirati o Mediterancu na višegodišnjem školovanju i radu u Njemačkoj – nazarenskoj idealnoj Germaniji – koji donosi bjelinu sa Sjevera, mnogo je uvjerljivije obnoviti u sjećanju sredozemnu tradiciju bjeline kao ljepote, primjerice u naših petrarkista; vidi npr. 'ličce tvê pribilo' (Džore Držić), 'prsi pribile' (Šiško Menčetić), 'Garlo i vrat bil i gladak / blažen tko joj bude garlit' (Hanibal Lucić). A da se Dolceov snijeg i mediteransko 'mliko' mogu i sastati – u pjesmama, kao i u zbilji – potkrepljuju i ovi Lucićevi stihovi: 'Parsi bilji sniga i mlika / lipo ti joj ustrepeću'.«Da erotiku, kako općenito tako i u slikarstvu, ne smijemo izjednačavati s nagonima i nasladom, s hedonističkim načelom, čitamo u Zidićevu ogledu »Bilješke o erotizmu«. I rekao bih, privodeći ovaj prilog kraju, da u dotičnoj knjizi, izvanrednoj po sadržaju i po stilu, djelu koje obasiže više od 530 stanica bivajući bogato opremeljeno prikladno predočenim reprodukcijama likovnih djela, Zidić piše o prolaznosti i prolaznome, o svetome, mitskome i profanome, o Novalisu i Baudelaireu, Freudu i Jungu, Cézanneu i Van Goghu, o Emanuelu Vidoviću i Vjekoslavu Paraću, Jerolimu Miši i Zlatku Boureku te još o mnogokome i mnogočemu. Upravo zbog toga što uz umjetnost dohvaća najrazličitija tematska područja – od teologije, filozofije i književnosti do psihoanalize i politike – jedva da će biti pretjerano ustvrditi kako je posrijedi vjerodostojno i prvorazredno svjedočanstvo o hrvatskoj i svjetskoj kulturi. Pohvale autoru, a potencijalnim recipijentima uvjerena i zdušna preporuka.