"Papa Franjo i skriveni put k svetosti"

Papa Franjo potiče da se od Mamone okrenemo Kristu, a njegovi su mu redovnički zavjeti dali potrebnu disciplinu da može voditi primjerom. Među časnom braćom ta je disciplina i samoodricanje nenametljiva i nevidljiva, ali je svejedno bitna za poslanje Crkve u svijetu – ističe brat Daniel Heisey, benediktinac i profesor crkvene povijesti, u članku „Papa Franjo i skriveni put k svetosti“, osvrćući se za američki časopis za religiju i javni život, Frist Things, na Godinu posvećenoga života i poziv časnoga brata, tj. redovnika koji nije svećenik.
Prije pet godina, Katolička je crkva obilježila Svećeničku godinu, a sada je papa Franjo proglasio Godinu posvećenoga života. Premda se čini kako svi imaju nekakvu ideju o svećeničkom idealu, jedinstvena karizma posvećenoga života – osobito za muškarce – manje je vidljiva. Osobito je manje poznato poslanje časne braće – primijetio je benediktinac Daniel Heisey.
Franjo je prvi papa redovnik, nakon Grgura XVI. u 18. i 19. stoljeću, koji je bio kamaldoležanin. Kao i s bračnim, vjernost redovničkim zavjetima ostvaruje se s različitim stupnjevima uspjeha – čak i za Pape. Pio VII., benediktinac, oduvijek je asketski živio, dok je Siksto IV., franjevac, bio poznat po nepotizmu i rasipnosti – podsjetio je brat Heisey.
Jednostavan stil pape Franje privukao je pažnju čitavoga svijeta te je njegova poniznost uzor za druge osobe posvećenoga života – smatra brat Heisey, ističući kako je razumljivo da papa Franjo – zbog svoje isusovačke formacije – stavlja naglasak na vanjsku djelatnost. U apostolskom pismu kojim otvara Godinu posvećenoga života, Papa poziva posvećene osobe da izađu iz sebe i pođu na životne periferije.
Međutim, dekret Drugog vatikanskog sabora o prilagođenoj obnovi redovničkog života, Perfectae caritatis, ističe da se ima vjerno čuvati i danomice sve više u svom izvornom duhu razvijati časna ustanova monaškog života i na Istoku i na Zapadu. Stoga je glavna služba monaha da unutar samostanskih zidova vrše poniznu i plemenitu službu božanskom Veličanstvu. Brat koji u tišini vrši svoje svakodnevne dužnosti u samostanu radi na skrovitom putu svetosti – ističe Heisey.
Papa Franjo u svojem Apostolskom pismu upozorava na opasnost zatvaranja u same sebe i predlaže da bi se samostani i skupine koje su prvotno kontemplativne mogle sastati ili na druge načine uključiti u razmjenu iskustava molitvenoga života, tražiti načine kako produbiti zajedništvo s čitavom Crkvom, podržavati progonjene kršćane, prihvaćati i pomagati onima koji traže dublji duhovni život ili kojima je potrebna moralna ili materijalna podrška.
Papa koristi sliku koncentričnih krugova da bi opisao kako je samostan uključen u širu zajednicu. U tom smislu – objašnjava brat Heisey – časna braća imaju važnu ulogu u monaškom životu i uz svoj molitveni život, mogu izvršavati razne druge dužnosti. U kartuzijanskim samostanima, brat je poput poveznice između klauzurnih svećenika i vanjskog svijeta, dok među benediktincima braća uživaju veću klauzuru i od svećenikâ, koji mogu ispomagati na nekoj župi.
U konačnici, svrha zavjeta posvećenoga života jest da privode Bogu i bližnjemu. Zavjeti stoje poput svjedoka protivnoga prevladavajućoj kulturi te nude alternativu sekularnoj opsjednutosti suparničkim raskošom – zaključuje brat Heisey.