Osvrt na okrugli stol »Znanost i vjera: sklad, mimoilaženje ili sukob?« pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

O temi »Priroda pod vidom teologije i prirodnih znanosti« napisao je godine 1991. tadašnji svećenik Zagrebačke nadbiskupije te profesor filozofije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, danas nažalost već dva desetljeća pokojni, prof. dr. Vjekoslav Bajsić:
»Iz svega što je rečeno o teologiji i prirodoslovlju u modernom smislu riječi može se zaključiti da se međusobni problemi, tj. eventualni sukob između teoloških iskaza o prirodi i onih prirodoslovnih, moraju u prvom redu promotriti pod vidom različitih metoda, govorâ i ciljeva. Priroda je za prirodnu znanost, s materijalne strane, sve ono što neposredno ili posredno (posredstvom raznih senzora) potpada pod naša osjetila. [...] / Teologija promatra također prirodu, svijet, i čovjeka u njemu, ali pod vidom njihove ovisnosti o Bogu. „Vjerovanje“ već u svojoj prvoj rečenici spominje Boga Stvoritelja. Biblija započinje govorom o Bogu kako stvara ovaj svijet. [...] Postoji opasnost da pritom Boga sebi predočimo kao neko, na kraju, ipak fizičko biće, slično nama samima, koje, istina daleko većom moći, djeluje u svemiru, kao što mi postupamo s predmetima ovoga svijeta mijenjajući ih, gradeći iz njih nove predmete. Zato je potrebno dobro shvatiti pojam stvaranja i ne dati se zavesti slikama. / U tu svrhu dobro je prisjetiti se tradicionalne definicije stvaranja, koja glasi: „stvaranje je proizvodnja stvari iz ništa nje same i podloge“. Hoće se reći da čin stvaranja ne pretpostavlja ništa od same stvari, ni nju samu ni tvar iz koje bi bila izvedena. „Ništa“ se ovdje ne smije shvatiti kao neka tvar koja bi bila prije samog stvaranja, te bi iz nje nastala stvorenja, nego u smislu „ni iz čega“.« (V. Bajsić, »Granična pitanja religije i znanosti«, Zagreb, 1998.)
Upravo to stvaranje ni iz čega, »creatio ex nihilo«, najveća je poteškoća za znanstvenike. Postanak i razvoj neživoga i živoga fizičkog svijeta iz već postojeće tvari razmjerno dobro razjašnjavaju i opisuju znanstvene teorije: one govore o fizičkim i biokemijskim procesima, o promjenama našega planeta tijekom geoloških razdoblja, o evoluciji biljaka, životinjâ i čovjeka. No postanak svega što vidimo ni iz čega, to nepojmljivo prevođenje iz nebitka u bitak – pobuđuje kod mnogih znanstvenika priličnu nelagodu. Koherentnoga i vjerodostojnoga znanstvenog objašnjenja nastanka svega ni iz čega – koliko god ateistički znanstvenici mislili i tvrdili suprotno – nema, zaista ga ne ima! Stoga taj prvi i presudni korak, taj prelazak iz nebitka u bitak, to stvaranje pra-materije od koje će nastati naš svijet; ateistički znanstvenici uglavnom omalovažavaju, samodopadno zanemaruju, nekritički zabacuju.
Ipak ne smijemo nikako smetnuti s uma to da su svi ljudi, pa time i ateisti – djeca Božja; unatoč tomu što ateisti ne priznaju nad sobom nikakvo Božje očinstvo. A upravo po istini da su i ateisti djeca Boga Stvoritelja – naša su braća i naše sestre. K tome nema potrebe posebno isticati to da su ateisti nerijetko čestiti i dobrohotni ljudi. Sve su to više nego dobri razlozi da ih, kao vjernici, otvoreno prihvaćamo, da s njima ulazimo u iskren i srdačan dijalog. Razumije se da pritom imamo samosvjesno svjedočiti vlastitu vjeru, u skladu s naputkom iz »Prve Petrove poslanice«: »... Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem [...]. (1 Pt 3, 15-16)
U tome je smislu vrijedan osvrta i pohvale okrugli stol pod nazivom »Znanost i vjera: sklad, mimoilaženje ili sukob?«, koji je u organizaciji Odjela za filozofiju Matice hrvatske održan 3. veljače 2015. u Velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Na početku se prigodnom besjedom skupu obratio Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske. Moderator je bio prof. dr. Stipe Kutleša, predsjednik Matičina Odjela za filozofiju, a uvodna su izlaganja održali prof. dr. Mirko Planinić, fizičar koji se bavi elementarnim česticama, zaposlen na Fizikalnom odsjeku Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu; prof. dr. Hrvoje Štefančić, koji se bavi fizikom visokih energija, fizikalnom kozmologijom i znanošću o kompleksnim sustavima, odnedavno na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu prorektor za znanost; zatim prof. dr. Pavel Gregorić, filozof, pozitivističkog i analitičkog usmjerenja, prodekan za znanost i međunarodnu suradnju na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu; te dr. sc. Saša Ceci, fizičar, zaposlen na Institutu »Ruđer Bošković« gdje istražuje pobuđena stanja i raspade raznih subatomskih kvantnih objekata i sistema.
Treba kazati da su prva dvojica izlagača deklarirani vjernici, a druga dvojica deklarirani ateisti.
Mirko Planinić istaknuo je vlastito stajalište da vjera i znanost mogu biti u međusobnome skladu te je kazao da podupire nastojanja oko pomirenja evolucije i vjere, osobito pristup koji se unutar tih nastojanja služi kvantnom fizikom. Vjera i znanost nisu u sukobu, nego u skladu, a mogu se mimoilaziti za one koji vjeruju da Stvoritelja nema, kazao je Planinić te na pitanje zašto smo ovdje odgovorio da je to zato što nas je Bog stvorio.
Pavel Gregorić kazao je da ljudi mogu vjerovati i u sklad, i u mimoilaženje, i u sukob između znanosti i vjere; ali da njega ponajprije zanima pod kojim se uvjetima može vjerovati u jednu od spomenute tri mogućnosti. Pokušao je definirati vjerovanje sa stanovišta analitičke filozofije te je kazao da znanost za sada biva najobuhvatniji i najpouzdaniji instrument za utvrđivanje činjeničnoga stanja stvari. Potpuno je drukčija kognitivna struktura činjeničnih vjerovanja, relevantnih za znanost, od kognitivne strukture religijskih vjerovanja, smatra Gregorić, pa je stoga moguće da netko bude u isti mah evolucijski biolog i katolički vjernik. Međutim, čak i ako netko ne vidi sukob, ne znači da ga nema – zaključio je Pavel Gregorić.
Hrvoje Štefančić postavio je pitanje domašaja znanosti, tj. ima li znanost neke svoje objektivne granice, može li se racionalno spoznati sve, ili postoji nekakva spoznaja iza racionalne. A pitanje o skladu, mimoilaženju ili sukobu znanosti i vjere, drži Štefančić, ovisi o tome kako ćemo definirati znanost i religiju. Istaknuo je to da je prema njegovu mišljenju riječ o međusobno ispreplićućim i komplementarnim načinima spoznaje istine. Citirao je riječi sv. Ivana Pavla II. iz enciklike »Fides et ratio« koje kažu da vjera i razum »izgledaju poput dvaju krila kojima se ljudski duh uzdiže k promatranju istine«.
Saša Ceci rekao je da smatra, kao ateist, kako njegovim kolegama znanstvenicima-vjernicima njihova vjera ne otežava bavljenje znanošću. Ceci ne vidi problem između vjere i znanosti, ali problem vidi u pojavama kada vjera, jednako kao i nevjera, prijeđe iz područja osobnog, pa i zajedničkog, u područje ideologije koja se pokušava nametnuti neistomišljenicima.
Naposljetku je kazati i to da je Velika dvorana Matice hrvatske bila u potpunosti ispunjena te da je nakon tih izlaganja uslijedila rasprava – gorljiva, ali u vrlo tolerantnom i pristojnom tonu – koja je potrajala još puna dva sata. Iz toga možemo zaključiti da se dotični okrugli stol pokazao punim pogotkom. Tema je iznimno aktualna, što ukazuje na potebu daljnjih takovrsnih tribina. Organizatori, izlagači te svi sudionici zavrjeđuju zahvalnost i pohvalu.