V. nedjelja kroz godinu - vlč. Pavao Gospodnetić

Razmatranje uz 5. nedjelju kroz godinu, pripremio vlč. Pavao Gospodnetić

Poštovani slušatelji, evo nas još jednom zajedno pred biblijskim čitanjima sljedeće nedjelje. Nedjeljno nam evanđelje donosi skladno složen opis Isusova popodneva, večeri, noći i jutra. Biblijskom je tekstu moguće pristupiti na mnogo načina. Poslužimo se ovaj put malo alegorijskom metodom, tražeći u tekstu simboliku koja na prvi pogled možda i nije vidljiva.

Evanđelist nam onako plastično prikazuje prijelaz iz sinagoge u Petrovu kuću. U vremenu kad je evanđelje pisano Petrova kuća nije ona kuća u Kafarnaumu nego Crkva je Petrova kuća. Tako vidimo da nam evanđelist, govoreći o prelasku iz sinagoge u kuću, zapravo progovara o prijelazu iz židovstva u Crkvu Kristovu.

Isus u Petrovoj kući ozdravlja njegovu punicu. Plod toga ozdravljenja je njezino služenje. Lijepa slika onoga što je završni plod i duhovnog i tjelesnog ozdravljanja koje Crkva želi posredovati. Nadalje, uvečer istoga dana mnoštvo je potrebitih pohrlilo Isusu. I tada, i danas, i uvijek, mnogo je onih koji se mogu poistovjetiti sa starozavjetnim patnikom Jobom. Kratak dio njegovih tužaljki slušamo u prvom čitanju. Velika je njegova bol, velika je tolikih muškaraca i žena pritisnutih različitim bolestima. Takvi uvijek hrle Isusu. I vidimo kako Isus izlazi iz Petrove kuće, njima u susret. Ne skriva se u sigurnost kuće nego ide u susret patnicima koji ga traže.
Sutradan, rano ujutro, još za mraka, povlači se u molitvu. Zanimljivo je primijetiti kako Isus često moli upravo kad je određena napast na vidiku. Ovdje se izravno ne spominje napast. Ipak, između redaka lako je prepoznati njezino zavodljivo lice. Isusa traže Petar i drugovi govoreći mu kako ga svi traže. Svi su oni za to da ostane tu. No Isus prepoznaje vješto prikrivenu napast vezivanja na uspjeh. Zato jasno kaže: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“

Prepoznaje li Petar kako on upada u napast da poučava Isusa o njegovu poslanju? Vjerojatno ne. Za to će biti sposoban tek nakon što doživi Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Prije toga više će puta Petar poučavati Isusa o onome kakav bi trebao biti, kako bi se trebao ponašati. To nije samo Petrov problem. Tiče se to svih Isusovih učenika.

Jedan od važnijih Isusovih učenika – ne zaboravimo da ga se naziva apostolom iako nije jedan od dvanaestorice – bio je Pavao iz Tarza. U drugom čitanju slušamo kako on sam govori o svome poslanju. Odlomak je u kojem možemo otkriti veoma važne osobine dobra Isusova učenika.
Često se, i u kontekstu vjere, kaže izreka: nitko ne može dati ono što nema. Logički gledano ta je tvrdnja posve točna. Ukoliko nešto imam, to mogu i dati. Ukoliko nemam, ne mogu to dati. Iako je ovo posve točno, evanđeoska logika je drugačija. Kod evanđelja se ne radi o tome da netko daje ono što ima nego da ima samo ono što daje. Ovo se čini kao igra riječi, no nije tako.

Pavao bez lažne skromnosti spominje žar kojim naviješta evanđelje. Ističe kako je sam sebe svima učinio slugom, kako bi što više ljudi spasio, te kako je nejakim nejak, da bi nejake pridobio za Krista. Ukratko, svima je bio sve da bi ih priveo spasenju. I onda slijedi čudesna zadnja rečenica. Citiram: „A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio zajedničar u njemu“. Drugim riječima, evanđelje nije nešto što ima, nego ga navještaj čini zajedničarom evanđelja.

Vratimo se sada onome što smo maločas tvrdili. Autentičan navjestitelj radosne vijesti nije netko tko ima evanđelje, pa ga onda može davati. Isusov učenik je onaj koji ima samo ono što daje. Jer Pavao jasno kaže kako sve čini upravo zato da bi bio zajedničar u evanđelju. Strastveno i gorljivo se posvetio navještaju Isusove poruke i to ne zato što ju je imao nego da bi je stekao darujući je drugima. Zvuči paradoksalno, no tako je. Evanđelje, radosna vijest odnosno punina života koji nam Bog želi dati, to nije nešto što se može posjedovati. Kao što korito rijeke ne može posjedovati vodu koja kroza nj teče. U koritu je stalno voda, no uvijek nova. Isto tako, rijeka uvijek negdje otječe i nekome daje svoju vodu. U trenu kada u koritu voda zastane, u trenu kada rijeka prestane nekom darivati svoju vodu, to više nije rijeka nego jezero. Tako je i s evanđeljem. Evanđelje nije nešto što se ima. Evanđelje je nešto u čemu se živi, dok se to isto evanđelje drugima svjedoči, naviješta i prenosi. U trenu kad postanemo sami sebi dovoljni, kada se zatvorimo za druge i odlučimo sebično uživati „evanđeosko blagostanje“, tada sami sebe odvajamo od evanđelja u kojem smo željeli sebično uživati. Iz Božje perspektive samo davati znači imati jer smrt će nam oduzeti sve što nismo darovali.