O svetkovini Krštenja Gospodinova razmišlja pater Anto Lozuk

Danas, na blagdan Krštenja Gospodnjeg, nameće se pitanje: Zašto se zapravo Isus krstio? Ivanovo krštenje bilo je obični pokornički čin, čin potreban za oproštenje grijeha. Zašto je Isusu, koji je bezgrešan, trebalo Ivanovo krštenje? Je li on, podloživši se Ivanovu krštenju, zapravo priznao da je kao čovjek imao slabosti? ... Ovakva i slična pitanja uvijek su se nametala ljudima. Zato je autor Poslanice Hebrejima odmah jasno odgovorio: "On je iskušan u svemu, ali nije sagriješio" (4,15). Na pitanje zašto se Isus podvrgao Ivanovu krštenju, on sam u Matejevu Evanđelju odgovara: "Samo tako ispunit će se sva pravednost koju Bog zahtijeva..."
Pravednost nas ljude, osobito u ovom našem vremenu, jako zanima i za nju se žestoko borimo. No, naša ljudska pravednost većinom je promašena investicija. Institucije koje se brinu za pravednost nikada svoj zadatak na ovoj zemlji nisu riješile niti će ga riješiti. Događalo se i događa se da se upravo u ovim institucijama nagomilavaju najveće nepravde, korupcija, sebičnost, grabežljivost, nesposobnost, glupost. Ako promatramo povijest ljudskog nastojanja oko pravde, brzo će nam postati jasno da pravda, kako ju je definirao čovjek – socijalna, ljudska pravda – na ovoj zemlji ljudskim sredstvima i ljudskim snagama nije ostvariva. Pa ni onda kada snage koje ju promoviraju imaju isključivo socijalni program, ni onda kada promotori pravde nose imena najvećih pobjednika na izborima.
Pravednost koju Isus po krštenju želi uspostaviti nije pravda ovoga svijeta. Kad govori o pravdi, Isus govori o svom odnosu prema Ocu. U ovom kontekstu Očeva volja predstavlja jedini kriterij pravednosti: pravedan je onaj koji je u skladu s voljom nebeskoga Oca, koji se sviđa nebeskom Ocu. Isus, stavši u red grešnika koji su čekali Ivanovo krštenje i podvrgavši se ponizno ovom pokorničkom činu, izvršavao je volju nebeskog Oca.
Isusovo krštenje potiče nas da razmislimo o smislu vlastitog krštenja. U naše vrijeme sve je relativizirano, pa i u Crkvi Božjoj. Sakramenti, stupovi kršćanske vjerske prakse, privilegirani okviri u kojima je zagarantiran susret s Bogom, najednom su u dobrom dijelu kršćanskog svijeta izgubili svako značenje. Koji je smisao krštenja? - pitaju mnogi. Ta Bog nas sve voli, u svom milosrđu nije uvjetovan jednim smiješnim obredom pranja. Čemu krstiti djecu? Kojeg smisla ima inzistirati na krštenju, ispovijedi i ostalim sakramentima? Bog će ionako sve riješiti bez nas... Možda na ova pitanja i ove prigovore najbolje odgovara nebeski Otac kada objavljuje: "Ti si moj ljubljeni Sin u tebi mi sva milina!"
Ne objavljuje on to samo prigodom krštenja Isusova, nego prigodom svakog krštenja. To je objavio i u trenutku kada sam kršten ja. Ponudivši mi vjeru, Bog me odabrao za svoje dijete. Isus je prihvatio našu sudbinu upravo time što je prignuo glavu pred Ivanom, što je dopustio da njega Čistoga polijeva voda očišćenja. Svrstao se među grešnike da bih se ja mogao svrstati među Božje sinove.