Prof. Giovagnoli o papi Franji u 2014. godini

Od apostolskih putovanja do zauzimanja za mir, od obrane progonjenih kršćana do kulture susreta, to su samo neke od zbilja koje je isticao papa Franjo tijekom 2014. godine, kada se još više potvrdila izvanredna popularnost Petrova nasljednika ne samo u crkvenoj sredini nego i u „dalekim svjetovima“ – ustvrdio je u razgovoru za našu radiopostaju povjesničar Agostino Giovagnoli, profesor na Katoličkom sveučilištu u Milanu.
Razvidno je da je svima simpatičan ovaj Papa. Ako je za 2013. godinu predstavljao novost, ta se novìna nije izgubila u 2014. godini, dapače, Papina se privlačnost očitovala na brojne načine. Navest ću primjer koji može izgledati sporedan: Papa je jutarnje propovijedi, izgovorene u Domu Sveta Marta, pretvorio u vijest koju mnogi komentiraju. Razvidno je da Papa istodobno uspijeva dirnuti u 'žice' koje se odnose na život običnih ljudi i na probleme današnjega svijeta, stavljajući Crkvu u središte života, takoreći, cijeloga svijeta – kazao je profesor Giovagnoli.
Na upit kako kršćanska zajednica odgovara na poticaje pape Franje, rekao je da se najvrjedniji odgovor najmanje zamjećuje. Papa Franjo u prvom redu cilja na reformu srca, a ne na strukturalnu reformu. Stoga je vrlo teško izmjeriti pravi domet njegova djelovanja. Promjena koju on uporno promiče, u ključnim trenutcima izbije na površinu; mislim na Biskupsku sinodu, na slobodnu raspravu koju je on potaknuo, koja se u nastupu sinodskih otaca jasno očitovala – primijetio je profesor.
Na primjedbu da Papa promiče kulturu susreta, rekao je da je kultura susreta i osobna diplomacija pape Franje, čiji je mudri i učinkoviti promicatelj kardinal Parolin, Papin državni tajnik, vrlo učinkovita na raznim područjima. Slučaj je Kube zacijelo najzanimljiviji i najvažniji; uostalom pomirba između Kube i Sjedinjenih Država, koju je potaknuo papa Franjo, ima vrlo važno povijesno značenje; spor je na neki način bio simbol razdora između Sjeverne i Južne Amerike, taj se problem povlačio od polovice prošloga stoljeća, a utjecao i na život Crkve – ustvrdio je profesor dodajući:
Dovoljno se podsjetiti na sukobe u kojima je Kuba bila simbol: najprije teologija revolucije, a potom teologije oslobođenja i tako redom… Unatoč svemu, Papa je bio kadar pokrenuti dijalog koji je doveo do pomirbe, koji je otvorio novo razdoblje u povijesti dviju Amerika, a odnosi se na zbivanja u Crkvi i na svekoliko američko stanovništvo – istaknuo je profesor Giovagnoli.
Na primjedbu da su kršćani stalne žrtve progona, rekao je da je ravnodušnost, poglavito zapadnoga svijeta, prema progonjenim kršćanima u drugim dijelovima svijeta, negativna poruka ne samo progonjenim kršćanima nego i kršćanima na Zapadu i u samoj Europi. Kao da se kroz tu ravnodušnost očituje neka vrsta „opraštanja od povijesti“ znao je reći Papa emeritus, prethodnik pape Franje – zaključio je profesor Giovagnoli.