Papina propovijed na Polnoćki u bazilici sv. Petra
„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu
svjetlost jarka obasja“ (Iz 9,1). „Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja
obasja!“ (Lk 2,9). Tako nam liturgija ove svete božićne noći prikazuje Spasiteljevo
rođenje; kao svjetlost koja prodire i raspršuje najgušću tminu. Gospodinova nazočnost
u njegovu narodu uklanja teret poraza i žalost ropstva, i uspostavlja radost i veselje. I
mi smo, ove blažene noći, došli u Božju kuću prolazeći tminama koje obavijaju Zemlju,
ali vođeni plamenom vjere koji osvjetljava naše korake, i potaknuti nadom da ćemo
pronaći „veliku svjetlost“. Otvarajući svoje srce, i mi imamo mogućnost razmatrati
otajstvo djeteta-sunca koje obasjava obzor rađajući se iz visine. Izvor tmina
koje obavijaju svijet gubi se u noći vremenâ. Razmislimo ponovno o mračnom trenutku
kada je počinjen prvi zločin ljudskoga roda, kada je Kainova ruka, zaslijepljena zavišću,
ubila brata Abela (usp. Post 4,8). Tako je povijest bila obilježena nasiljem, ratovima,
mržnjom, ugnjetavanjem. Ali Bog, koji je svoja očekivanja položio u čovjeka stvorenoga
na svoju sliku i priliku, čekao je. Tako je dugo čekao da je možda u određenom trenutku
trebao odustati. Međutim, nije mogao odustati, nije mogao zanijekati samoga sebe (usp.
2 Tim 2,13). Zbog toga je nastavio strpljivo čekati pred pokvarenošću ljudi i narodâ.
Tijekom povijesti, svjetlost koja razdire mrak pokazuje nam da je Bog Otac, i
da je njegova strpljiva vjernost jača od tmine i pokvarenosti. U tomu je navještaj
božićne noći. Bog ne poznaje napad gnjeva i nestrpljivost; uvijek je tamo, poput oca
iz prispodobe o rasipnom sinu, čekajući da izdaleka ugleda izgubljenoga sina koji
se vraća. Izaijino proroštvo naviješta rađanje beskrajne svjetlosti koja razdire
mrak. Ona se rađa u Betlehemu, a prihvaćaju je nježne Marijine ruke, Josipova ljubav,
i čuđenje pastirâ. Kada su anđeli navijestili pastirima Otkupiteljevo rođenje, učinili
su to ovim riječima: „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u
jaslama“ (Lk 2,12). „Znak“ je krajnja Božja poniznost; to je ljubav kojom je, one
noći, On preuzeo na sebe našu krhkost, našu patnju, naše tjeskobe, naše želje i naša
ograničenja. Poruka koju su svi očekivali, ono što su svi tražili u dubini vlastite
duše, nije bilo drugo nego Božja nježnost: Bog koji nas gleda očima punim ljubavi,
koji prihvaća našu bijedu, Bog zaljubljen u našu malenost. Ove svete noći, dok
promatramo Dijete Isusa, tek rođenoga i položenoga u jasle, pozvani smo razmisliti.
Kako prihvaćamo Božju nježnost? Dopuštam li da On dođe do mene, dopuštam li da me
zagrli, ili Mu priječim da se približi? Ali, ja tražim Gospodina – mogli bismo odgovoriti.
Ipak, nije najvažnije tražiti Ga, nego dopustiti da On mene pronađe i pomiluje me
s ljubavlju. To je pitanje koje nam Dijete postavlja samom svojom nazočnošću: dopuštam
li Bogu da me voli? I još: imamo li hrabrosti da s nježnošću prihvatimo teške situacije
i probleme onih koji Kršćanski odgovor ne može biti drugačiji od onoga koji Bog daje
našoj malenosti. Sa životom se valja suočiti dobrotom i blagošću. Kada shvatimo da
je Bog zaljubljen u našu malenost, da On sâm postaje malen kako bi nas lakše susreo,
ne možemo ne otvoriti mu svoje srce i zamoliti Ga: „Gospodine, pomogni mi da budem
poput Tebe, daj mi milost nježnosti u najtežim prilikama života, daj mi milost blizine
pred svakom potrebom, i blagosti u svakom sukobu“. Draga braćo i sestre, ove svete
noći promatramo jaslice: tamo „narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku“
(Iz 9,1). Vidješe ju jednostavni ljudi, spremni prihvatiti Božji dar. Naprotiv, ne
vidješe ju obijesni, oholi, oni koji zakone određuju prema vlastitim, osobnim mjerilima,
oni koji se zatvaraju. Gledajmo jaslice i molimo, tražeći Djevicu Mariju: „O Marijo,
pokaži nam Isusa!“.