Uz misna čitanja svetkovine Božića razmišlja vlč. Darko Rogina

Draga braćo i sestre!
Što slavimo na Božić? Da je Bog postao čovjekom. Što to znači? Može li se to uopće shvatiti? Pokušajmo. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Ta Riječ, jest Isus Krist, povijesna osoba. Rodio se, dakle, pravi Bog i pravi čovjek. Bog se rodio kao što se svaki dan rađaju stotine tisuća ljudskih bića na ovoj zemlji. Postao je nama potpuno jednak, obličjem čovjeku nalik, osim u grijehu. No, zašto se naš Stvoritelj udostojao postati jedan od nas? Zašto se udostojao uzeti naše tijelo? Kakav je to Božji naum?
Kada se, dakle, prema Božjem naumu ispunilo vrijeme Bog progovara ne samo izraelskom narodu, nego svima nama u Riječi koja postaje Tijelom, u Sinu svome Isusu Kristu. Vrijeme u kojem se rodio Spas svijeta nije nimalo drugačije od našega po pitanjima ljudskih slabosti, grijeha, nepravde, socijalnih, političkih i gospodarskih nemira i religijske neuvjerljivosti. Zato se rodio Sin Božji, Svjetlo na prosvjetljenje naroda. Svijetu je zasjalo svjetlo koje prosvjetljuje svakoga i poziva na život dostojan čovjeka. To svjetlo jest sam Bog. Isus dolazi svaki dan, i svaki je dan Božić za kršćane, ako se u njima rađa Bog i ako vide nevolju bližnjih. Zato je Božić zahtjevna svetkovina, ako je ispravno shvatimo. U isto vrijeme, Božić je i utješna svetkovina. Možda slavimo Božić zabrinuti za ekonomsku situaciju. Možda slavimo Božić sami, prvi put bez ljubljene osobe, bez naših bližnjih koji su nas pratili, pogođeni razdorima u međuljudskim odnosima, razočarani od strane najbližih, kako rodbine tako i prijatelja. U našim brigama i strahovima, u našim slabostima i bolestima, u našoj osamljenosti – u svemu tome Bog je i nama posve blizu. Emanuel – S nama Bog!
Bog je postao čovjekom u svijetu izmučenom terorom, nasiljem, bijedom, raznim krizama, u svijetu koji je neizbježno pogođen raznim društvenim promjenama i izazovima vjere u očuvanju istinskih ljudskih vrednota. Bog je postao čovjekom na zemlji u kojoj se prolijeva krv do dana današnjega. No, Isus prolijeva vlastitu, a ne tuđu krv. On iz ljubavi žrtvuje sebe, a ne druge. On gradi most između Boga i ljudi, između vjernika i nevjernika, most između rastrganih i posvađanih ljudi. Ako želimo postati ljudi po uzoru na Isusa, moramo graditi mostove ljudskosti. To znači da se ne bojimo suočiti s problemima koji pritišću društvo: nezaposlenost, siromaštvo, uništeni brakovi, osamljenost, bolest, smrt, mirotvorstvo i nenasilno rješavanje sukoba, borba protiv raznih predrasuda, opće društveni nemoral mnogih koji se deklariraju kršćanima. Živimo u zahtjevnom i ozbiljnom vremenu koje zahtjeva velike napore. Kršćani su pozvani itekako djelovati. Kako? Sveti Pavao nas poziva radujte se uvijek, i neka ta radost bude istinski prisutna u nama, te vidljiva svim ljudima. Jer, radostan čovjek je ispunjen ljubavlju i mirom, postojanošću i odlučnošću. Ali, kako u današnjem vremenu pomiriti strahove, krize, probleme, brige i neimaštinu s radošću? Odgovor nam daje Pavao koji kaže: „Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.“ Bog govoraše ocima po prorocima... Bog ne prestaje upozoravati u današnjim znakovima vremena, krizama i razočaranjima, problemima i poteškoćama. On ne prestaje govoriti. Stoga, dopustimo da nam progovori danas u svome Sinu Isusu Kristu, koji spašava svakog čovjeka. Dopustimo da Bog istinski, ne tek tradicionalno, zaživi u našim obiteljima, društvu, u svakome od nas. Ovih se dana često može čuti od razočaranih i tjeskobnih, ranjenih i osamljenih ljudi kako nema razloga za slavlje. Realno, ljudski gledano, u pravu su. Međutim, nadom protiv svake nade, glavu gore, jer rodio se Bog koji je postao čovjekom. Svaki istinski kršćanin ima razloga za slavlje. Na to smo pozvani svi, bez iznimke. To je odgovor kršćana vremenu koje postaje nemilosrdno. Dužni smo svijetu pokazati na bezazleno betlehemsko Dijete koje donosi život, radost, mir, pravdu i ljubav. To Dijete nam pokazuje svu blagost milosrdnog lica našega nebeskog Oca. Svojim životom, unatoč brojnim kušnjama, ohrabrimo nemirno, uplašeno i oslabljeno čovječanstvo da je u Bogu svemogućemu jedini spas, snaga i jakost, jedina pobjeda. Jedino što čovjek treba jest priznati Boga, priznati Isusa Krista kao jedinu mogućnost i najdublju čežnju u vlastitom životu. Pokažimo lice Boga ljubavi i dobrote, pravde i mira, svakome tjeskobnom, bolnom i napaćenom čovjeku. Božić se ne odriče čovjeka, nemojmo se ni mi odreći Boga i čovjeka.