Za liječenje bolesti u Rimskoj kuriji potreban je ispit savjesti

Da Rimska kurija bude maleni model Crkve – želja je pape Franje koju je izrazio pred svojim najbližim suradnicima u Vatikanu, koje je 22. prosinca primio kako bi razmijenio s njima čestitke za Božić. Papa je naveo 15 kurijalnih „bolesti“ koje – kako je rekao – zahtijevaju strpljivo i ustrajno liječenje da bi se izliječile.
Božić se ne može dočekati bez ispita savjesti. To vrijedi za sve vjernike – primijetio je papa Franjo – ali tim više to vrijedi za one koji, kao što je to u Rimskoj kuriji, žive u bliskom dodiru s Apostolskom Stolicom. Lijepo je misliti na Rimsku kuriju kao na maleni model Crkve, odnosno na zdravo i živo tijelo, skladno sjedinjeno s Kristom – napomenuo je Papa na početku govora.
Budući da je Kurija dinamičko tijelo, ne može živjeti bez hrane i bez skrbi. Kurija, naime, kao i Crkva, ne može živjeti bez živoga, osobnoga, istinskoga i čvrstoga odnosa s Kristom – istaknuo je Papa te dodao da će član Kurije koji se tom hranom ne hrani svakodnevno, postati birokrat, mladica vinove loze koja se suši, malo pomalo umre i bude bačena.
Napomenuvši potom da Božji Duh sjedinjuje, a duh Zloga dijeli, Sveti je Otac istaknuo da je Kurija pozvana biti uvijek bolja, rasti u zajedništvu, svetosti i mudrosti, kako bi potpuno ostvarila svoje poslanje. Ipak, i ona je, kao svako tijelo, kao svako ljudsko tijelo, izložena bolestima, lošem djelovanju, nemoći – rekao je Papa te napomenuo da želi spomenuti neke od kurijalnih bolesti koje slabe njezino služenje Gospodinu. Mislim da će nam pomoći „katalog“ bolesti; pomoći će nam da se pripremimo za sakrament pomirenja, a to će biti lijepi korak u pripravi za Božić – istaknuo je Sveti Otac.
Prva bolest koju je istaknuo jest bolest osjećaja da smo besmrtni, otporni, ili čak nužno potrebni. To je kompleks izabranih koji često proizlazi od patologije moći – napomenuo je Sveti Otac te dodao – Bolest je to bezumnoga bogataša iz Evanđelja koji je mislio da će vječno živjeti, kao i onih koji se pretvaraju u gospodare te se osjećaju superiornima nad svima, a ne u službi svih.
Papa je potom naveo bolest pretjerane radinosti, poput svete Marte – zato ju Papa naziva „martizmom“ – zbog koje zanemarujemo Isusa, taj najvrjedniji dio. Teška je također bolest umnoga i duhovnoga okamenjenja zbog kojega gubimo ljudsku osjetljivost nužnu da bismo plakali s onima koji plaču, i radovali se s onima koji se raduju.
Govoreći potom o pretjeranom planiranju i funkcionalizmu, Sveti je Otac kazao da kada apostol sve detaljno planira i vjeruje da, savršeno planirajući, stvari uistinu napreduju, tako postaje knjigovođa ili komercijalist. Potrebno je sve dobro pripremiti – istaknuo je Papa – ali nikada padajući u kušnju da se zatvori i upravlja slobodom Duha Svetoga koja je uvijek veća i velikodušnija od svakoga ljudskog planiranja. Duha Svetoga se ne može ukrotiti – dodao je Papa, a potom kritizirao bolest loše koordinacije i duhovnoga Alzheimera, odnosno onih koji, budući da su zaboravili na susret s Gospodinom, sve više postaju robovi idolâ koje su sami oblikovali.
Sveti je Otac potom kazao 'ne' bolesti suparništva i slavoljublja, kada izgled, boja odjeće i odličjâ postanu glavni cilj života. To su, kako kaže sveti Pavao, neprijatelji Kristova Križa.
Osvrnuvši se pak na bolest koju je nazvao životnom shizofrenijom, Sveti je Otac rekao da je to bolest onih koji žive dvojni život, plod hipokrizije tipične za osrednju i sve veću duhovnu prazninu koju diplome i akademski naslovi ne mogu ispuniti. Bolest je to koja često pogađa one koji se, napustivši pastoralnu službu, ograničuju na činovničke poslove, gubeći tako dodir sa stvarnošću, s konkretnim osobama.
Potom je ponovno upozorio na brbljanje, gunđanje i ogovaranje. To je pak bolest strašljivih osoba koje, budući da nemaju hrabrosti govoriti izravno, govore iza leđa – rekao je Papa te istaknuo da se imamo čuvati terorizma ogovaranja.
Onda je na red došla bolest veličanja šefova, onih koji se ulaguju nadređenima kako bi dobili njihovu naklonost. Oni su žrtve karijerizma i oportunizma, časte ljude, a ne Boga. To su ljudi koji službu obavljaju misleći samo na ono što trebaju postići, a ne na ono što imaju dati. To su – prema Papinim riječima – bijedne i nesretne osobe, nadahnute samo svojim nesretnim samoljubljem. Ta bi bolest mogla pogoditi i nadređene – dodao je Sveti Otac – kada se ulaguju nekim svojim suradnicima kako bi zadobili njihovu podložnost.
Tu je zatim bolest ravnodušja prema drugima i bolest – kako je rekao – „lica kao na pogrebu“, odnosno osobâ koje su prema drugima mrzovoljne i grube. Zapravo, teatralna ozbiljnost i jalovi pesimizam često su – kako je istaknuo Papa – simptomi straha i nesigurnosti u sebe. Nemojmo stoga izgubiti onaj radosni duh, pun humora, pa i na svoj račun, koji nas i u teškim situacijama čini ugodnim osobama. Kako nam dobro čini dobra mjera zdravoga humora! – rekao je Sveti Otac.
Još jedna bolest koju valja izbjegavati jest bolest gomilanja. To je nešto što se događa kada apostol želi ispuniti egzistencijalnu prazninu u svojemu srcu gomilajući materijalna dobra, i to ne zato što su mu ona potrebna, nego samo zato da se osjeti sigurnim – rekao je Papa te primijetio da su naša preseljenja znak te bolesti.
Bolest su također – prema Papinim riječima – zatvoreni kružoci, u kojima pripadnost nekoj skupini postaje jača od Tijela, a u nekim situacijama i od samoga Krista. To je bolest koja prolaskom vremena članove čini robovima, i uzrokuje mnogo zla i skandala. Sveti je Otac govorio i o „samouništenju“, o – kako je rekao – „prijateljskoj vatri suboraca“, što je najpodmuklija opasnost.
I na kraju, bolest svjetovne koristi, i težnje za isticanjem sebe, kada apostol svoju službu pretvori u vlast. To je bolest onih koji nezasitno nastoje umnožiti moć, a u tu svrhu čovjek je u stanju ozloglasiti druge čak i u novinama i časopisima. Te su bolesti opasnost za svakog kršćanina, i mogu pogoditi i na osobnoj, i na razini zajednice – rekao je Papa te istaknuo da samo Duh Sveti može ozdraviti svaku bolest, kao i poduprijeti svaki iskreni napor u svrhu pročišćenja, i svaku dobru volju za obraćenje. Ozdravljenje je također plod svijesti o bolesti, i osobne odluke, kao i odluke cijele zajednice, da se liječi, podnoseći liječenje strpljivo i ustrajno.
Sveti je Otac na kraju pozvao sve nazočne da mole Djevicu Mariju za potporu u liječenju ranâ grijeha, te kako bi Crkva i Kurija bile zdrave i one koje liječe, te završio mišlju o ulozi svećenikâ. Jednom sam pročitao da su svećenici poput zrakoplova; privlače pozornost samo kada padnu, ali ima ih mnogo koji i dalje lete. Mnogi kritiziraju, a malo je onih koji mole za njih – rekao je papa Franjo te primijetio da su te riječi vrlo simpatične, ali i vrlo istinite, jer – kako je rekao – ocrtavaju važnost i osjetljivost naše svećeničke službe, kao i koliko zla može čitavom tijelu Crkve prouzročiti svećenik koji padne.