Druga adventska propovijed patra Raniera Cantalamesse

Mir je dar Duha Svetoga, ali je i „zadatak“ da se Crkva iznutra gradi na vrijednostima bratstva, a prema van na vrijednostima dijaloga – istaknuo je otac Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi, održanoj 12. prosinca u Vatikanu.
Suptilna strategija protiv spontane jednostavnosti. Priprema za ubijanje i rušenje, dakle za rat, vrlo je skupa. Steći najveće dobro, kojeg se nitko ni u nijednoj kulturi ne bi odrekao, dakle mir, po sebi ne košta ništa – ustvrdio je otac Cantalamessa.
Nastavljajući govoriti o miru rekao je da je mirovni proces oprečan ratnom. Za rat su potrebne duge pripreme: ustroj snažne oružane sile, osmišljavanje strategije, sklapanje saveza, a potom složno kretanje u napad. Osobni i pojedinačni su pothvati unaprijed osuđeni na poraz. Put mira je sasvim oprečan: valja odmah početi, prvi, sâm, makar i jednostavnim stiskom ruke. Mir se, rekao je jednom papa Franjo, 'znalački' ostvaruje – primijetio je propovjednik.
Taj je primjer naveo otac Cantalamessa kako bi uprizorio svoja duhovna promišljanja. Cilj je druge adventske propovijedi očitovati kako je mir – dar Božji o kojem je govorio u prvoj propovijedi – nezaobilazna „zadaća“ i svojevrsna kršćanska obveza, koju je Isus povjerio svojim učenicima, a što ga je ponukalo da mirotvorce nazove „sinovima Božjim“. Baš kad je rimski imperator August slavio „rimski mir“, plod ratne pobjede, Isus je objavio drukčiji način postizanja mira – rekao je otac Cantalamessa.
I Isusov je „mir plod pobjedâ“, ali ne nad drugima nego nad samim sobom; duhovnih, a ne vojnih. Na križu je Isus, piše sveti Pavao, u sebi uništio neprijateljstvo: neprijateljstvo, a ne neprijatelja; u sebi, a ne u drugima. Put mira predložen u Evanđelju vrijedi u vjerskom i političkom okviru. Danas jasno razabiremo da je uništavanje neprijateljstva, a ne neprijatelja, jedini ispravan put mira. Neprijatelji se uništavaju oružjem, a neprijateljstvo dijalogom – istaknuo je propovjednik.
Dijalogom se stvara socijalni mir, koji je „plod pravednosti“, dijalogom se također među religijama učvršćuje mir, i, naročito, među bratskim narodima, kao što je hebrejski i kršćanski, koji je također pretrpio brojne podjele. Mir se očituje kroz „bratstvo“, a bratstvu je papa Franjo posvetio svoju poruku za sljedeći Svjetski dan mira – podsjetio je otac Cantalamessa.
Naravno, da bi bili „jedno srce i jedna duša“ potreban je Duh Sveti, što potvrđuje Pedesetnica. Prije dolaska Duha Svetoga „apostoli su se među sobom svađali tko je najveći“, nakon Duhova mislili su samo na naviještanje slave Božje. Baš suprotno od onoga što su činili graditelji Babilonske kule: Božanstvu su kanili izgraditi hram, a ne slavljenju božanstva; sebi su htjeli ime steći, a nisu namjeravali slaviti Božje ime. Boga su zlorabili poradi svoje slave – objasnio je propovjednik.
I apostoli su na Pedesetnicu počeli graditi državu i kulu, Božji državu - Crkvu, nisu više žudili da si steknu ime, nego da ga za Boga steknu. Doista, slušatelji ih razumiju jer više nisu govorili o sebi. U njima je plamen Duha Svetoga uništio njihovo slavoljublje – objasnio je otac Cantalamessa.
Nadahnjujući se na Pedesetnici, sv. je Augustin napisao „Božju državu“, gdje se Babilon, „država Zloga“, izgrađena na sebeljublju i mržnji prema Bogu, suprotstavlja, Jeruzalemu „Božjoj državi“, izgrađenoj na „Božjoj ljubavi sve do sebedarja“. Dvije su države, smatra otac Cantalamessa, otvorena gradilišta sve do svršetka svijeta, a svatko može birati gdje želi svoj život izgrađivati.
Svaki pothvat, čak i najduhovniji, kao što je nova evangelizacija, može biti i Babilonska kula i Pedesetnica. Ako se s njim nastoji izgraditi vlastito ime, Babilonska je kula; Pedesetnica je ako se trajno usmjeravaju vlastite nakane, stavljajući slavu Božju i dobro Crkve ispred svih osobnih želja i volje, jer Bog gleda iskrene nakane, a ne naravne osjećaje – istaknuo je pater Cantalamessa.
Sve to potvrđuje razvidnu činjenicu, često zaboravljenu: Duh Sveti „ne uništava različitosti, nego usklađuje nesklad“. I apostoli su nakon Pedesetnice raspravljali, svatko je smjerno i dostojno iznosio svoje mišljenje, no nisu se više svrstavali u stranke i redove. Veliki je dar za Crkvu da je ona uzor bratstva. To je pak bratstvo čvrsto, a može bivati još čvršće, premda to svijet i njegova obavijesna sredstva ne žele priznati. Različita mišljenja, vidjeli smo, nisu nenadmašiva prepreka. Dovoljno je Isusa i dobro Crkve, s pomoću Duha Svetoga, staviti u srce vlastitih nakana, a ne pobjedu osobnoga mišljenja – zaključio je otac Cantalamessa.