O samarijanskoj Crkvi; o Crkvi u izlasku na susret s Bogom koji stanuje u gradovima
i o siromašnima, govorio je Sveti Otac sudionicima Međunarodnoga kongresa za pastoral
u velikim gradovima, koji je prošlih dana održan u Barceloni, s kojima se danas susreo
u Vatikanu. Treba promijeniti pastoralni mentalitet da možemo voditi dijalog s
raznim kulturama, vrjednovati pučku religioznost, dijeleći kruh i Evanđelje s najsiromašnijima.
Govoreći pak o današnjim gradovima, rekao je da trebamo „preispitati svoje mišljenje
i ponašanje“ tako da se ne “gubimo “, i da ne zbunjujemo „Božji puk“ – predlažući
tako „istinsku preobrazbu Crkve“. Treba promijeniti mentalitet: od prihvata u izlazak;
od čekanja da dođu drugi u izlazak i potragu. Za mene je to ključ. Treba izaći da
u gradu i u siromašnima sretnemo Boga. Izaći da sretnemo druge, da slušamo, blagoslivljamo,
da s narodom hodimo i olakšavamo mu susret s Gospodinom. Sakrament krštenja treba
učiniti dostupnim, a crkve držati otvorenima, urede s uredovnim vremenom za zaposlene
osobe. Katehezu treba sadržajno i vremenski prilagoditi ljudima koji žive u gradovima
– kazao je Papa. Govoreći pak o pastoralnom iskustvu Crkve, rekao je da je Crkva
vjekovima bila jedina kulturna ustanova; osjećala je dakle odgovornost da određuje
i nameće ne samo kulturalne oblike, nego i vrijednosti, ali više ne živimo u tim vremenima.
To je prošlost, ne živimo više u kršćanskom ozračju. Ne proizvodimo samo mi kulturu,
nismo ni prvi, ni najslušaniji – kazao je Sveti otac dodajući: Potrebno je dakle
mijenjati pastoralni mentalitet, ali se treba čuvati „relativističkoga mentaliteta“
koji, želeći ostati u 'kulturalnoj kuhinji', gubi evanđeoski obzor, ostavljajući čovjeka
bez Boga. Tako bi se izgubio interes za čovjeka, zatamnilo Isusa i istinu o samom
čovjeku – objasnio je papa Franjo. Treba se odvažiti za evanđeoski pastoral; hrabar
i bez straha, jer nas u gradovima čekaju muževi, žene, obitelji i različite skupine,
a Radosna vijest – Isus i njegovo Evanđelje – su im potrebni za život. Često čujem
govoriti o osjećaju stida pri naviještanju Evanđelja. Ne smijemo se sramiti naviještati
Isusa Krista – potaknuo je Sveti Otac. Pastoralni dijalog bez relativizma – nastavio
je Papa – jest pastoral koji ne kompromitira vlastiti kršćanski identitet, nego nastoji
doprijeti do srca druge osobe i drugih osoba, koje se razlikuju od nas i tu sijati
Evanđelje. Ne odbacujući dakle prinos raznih znanosti da se upozna urbano tkivo, valja
otkriti „temelj kulturâ, koje su u dubini „žedne Boga“, upoznajući skupine i ljudska
obitavališta, koji se poistovjećuju sa svojim simbolima, jezicima, obredima i oblicima
kada govore o životu – primijetio je Papa. Uostalom, Bog stanuje [i] u gradovima;
treba ići i tražiti ga, zaustavljati se tamo gdje On djeluje. Papa dakle poziva da
se u narodnoj pobožnosti otkrije istinska vjerska potka, koja je u mnogim slučajevima
kršćanska i katolička. Treba ići tamo, u srž. Ne možemo nijekati i ne cijeniti takvu
vrstu doživljavanja Boga koja, premda je često bila izgubljena ili izmiješana, zahtijeva
da ju se otkrije, a ne da ju se iznova gradi. Tu je po Duhu Svetom posijano sjeme
Riječi – ustvrdio je Sveti Otac. I u očitovanjima je „naravne religioznosti“ moguće
dakle započeti evangelizacijski dijalog, kao što se dogodilo Crkvi u Latinskoj Americi
i na Karibima, koja je shvatila da „ta religiozna sila ponajviše dolazi od siromašnih
skupina“. Bog i danas govori, kao što je, uostalom, uvijek govorio preko siromašnih.
Danas u velikim gradovima općenito žive brojni selioci i siromasi, koji dolaze iz
poljodjelskih područja, ili drugih kontinenata, s različitim kulturama – ustvrdio
je Papa. Papa ih naziva „životnim hodočasnicima“ jer traže 'spas'; oni mogu ići
naprijed jer crpe snagu iz svoje jednostavne i duboke vjere u Boga. Papa misli da
su oni dvojaki izazov za Crkvu, koja treba biti gostoljubiva prema siromasima i seliocima
– što gradovi općenito nisu; ne prihvaćaju ih – te vrjednovati [i poštovati] njihovu
vjeru. Vrlo je vjerojatno da je njihova vjera prožeta čarobnjaštvom, unatoč tomu treba
ju istražiti, upoznati, tumačiti i bez daljnjega evangelizirati. Ne sumnjam da je
u vjeri tih muževa i žena, veliki potencijal za evangelizaciju gradova – ustvrdio
je Sveti Otac. Siromasi su uz sve isključene i odbačene, stvarnost gradova. Crkva
ne smije zanemariti njihov vapaj za pravdom, niti se smije upuštati u igru nepravednih,
suludih i interesnih sustava koji ih žele učiniti nevidljivima. Ima puno siromaha,
oni su žrtve starih i novih oblika siromaštva. Novi oblici siromaštva, strukturalni
i endemični, isključuju cijele naraštaje obitelji. Siromaštva gospodarske, društvene,
moralne i duhovne naravi, isključuju i odbacuju osobe – Božju djecu. Budućnost siromašnih
u gradovima jest još veće siromaštvo – ustvrdio je papa Franjo. Podsjećajući na
učiteljstvo pape emeritusa, Benedikta XVI., da treba probuditi znatiželju i zanimanje
za Isusa Krista, Papa je rekao da svjedočki život može prodrijeti u najdublju jezgru,
tamo gdje se kultura rađa. Svjedočenjem Crkva sije gorušičino zrno; sije ga u samo
srce kulturâ koje se rađaju u gradovima. Djela milosrđa i nježnost koji se uprisutnjuju
u egzistencijalnim i siromašnim periferijama, pomoći će kršćanima u izgradnji pravednoga,
solidarnog i miroljubivog grada, a tako i suradnja s braćom drugih Crkvi i crkvenih
zajednica, u ekumenskom karitativnom pastoralu, te Caritas i druge karitativne organizacije,
kao i sami laici i siromasi – zaključio je Sveti Otac.