O odnosu evolucije i katoličkoga nauka o stvaranju govori Marito Mihovil Letica

Najprije nekoliko riječi o pojmovima »evolucija« i »evolucionizam«. Latinska riječ »evolutio« doslovno znači ′odmatanje′, a najčešće je razumijevamo kao ′razvoj, napredovanje′, tj. kao biološku teoriju o razvoju složenijih oblikâ života iz jednostavnijih. Pojam »evolucionizam« je višeaspektan, a obuhvaća različita naučavanja o razvoju svemira, života i civilizacije. Najčešće se taj pojam rabi za označavanje razvoja živih bića u smislu Darwinove teorije evolucije, premda se o biološkoj evoluciji sustavno govorilo i prije Darwina. Mi ćemo se ovdje usredotočiti na postanak vrste »Homo sapiens«. Je li današnji čovjek rezultat evolucijskoga procesa, kako tvrdi prirodna znanost, ili je pozvan u postojanje Božjim stvoriteljskim htijenjem, kako je napisano u biblijskoj »Knjizi Postanka«?
Na putu prema odgovoru na postavljeno pitanje treba podsjetiti na višetisućljetnu okolnost da se u »Knjizi Postanka« nahode dva izvještaja o stvaranju: »jahvistički« i »svećenički«. U jahvističkoj predaji (Post 2,4b – 25) stvaranje je prikazano kao jedinstven i kronološki nerazdijeljen događaj, u smislu da nije sastavljen od više dana: Jahve-Bog najprije stvorî Adama, zatim sve životinje te naposljetku Evu, od Adamova rebra, čime je istaknuto ženino nezamjenjivo poslanje te njezino osobito dostojanstvo. U svećeničkoj pak predaji (Post 1,1–2,4a) stvaranje je razdijeljeno na sedam dana: šestoga dana stvoren je čovjek jedinstvenim činom, u svojoj dvostrukoj i međusobno upotpunjujućoj pojavnosti muškarca i žene: »Na svoju sliku stvorî Bog čovjeka, / na sliku Božju on ga stvori, / muško i žensko stvorî ih.« (Post 1,27)
Ovdje treba uvidjeti sljedeće: budući da se svećenički i jahvistički izvještaj međusobno prilično razlikuju, između ostaloga i u faktografsko-kronološkome smislu – mogli bismo logično zaključiti da jedan i drugi ne bi mogli biti istiniti, da je najmanje jedan od njih neistinit, a moguće i oba.
No usuprot tome treba jasno kazati – oba su biblijska izvještaja o stvaranju istinita! Sadržaj te iz njega proizlazeću poruku valja razlikovati od narativnoga ruha u koje ta poruka biva zaodjevena. Bog je čovjeka uzvisio na osobite načine: u jahvističkome izvještaju to je izraženo time što je najprije stvorio čovjeka, a tek potom njegovu životnu okolinu, da bi naposljetku posebnim činom stvorio ženu u čijoj pojavi čovjek otkriva istovjetnost vlastite naravi, živi dio sebe samoga; u svećeničkoj predaji čovjekovo je dostojanstvo izraženo time što ga je Bog stvorio na svoju sliku, »muško i žensko stvori ih«, stvorio ga na kraju, kao vrhunac i krunu svega stvaranja. Čovjekovu stvorenjsku uzvišenost ne degradira ni jahvistička predaja koja uz stvaranje povezuje čovjekov pad, dramu iskonskoga iliti istočnoga grijeha.
No nas ovdje ponajvećma zanima u kakvome su odnosu biblijski izvještaji o stvaranju i znanstvene teorije o evoluciji. Premda bi se svećenički opis stvaranja – gdjeno je prvi život nastao u vodi i zraku, a zatim uslijediše kopnene životinje i naposljetku čovjek – mogao glede kronologije glatko uskladiti s teorijom evolucije, treba jasno kazati: biblijska »Knjiga Postanka« nije prirodoznanstveno djelo i nema nikakve znanstvene pretenzije!
Dodati je i to da se znanost oslanja na grčko mišljenje, kojemu su svojstveni esencijalnost, kauzalnost i deskriptivnost; dok biblijski opis stvaranja proishodi iz starozavjetnoga židovskog poimanja čovjeka i svijeta, kojemu su vlastiti egzistencijalnost, finalnost odnosno svrhovitost i funkcionalnost.
Slijedi u tome smislu jedan ilustrativan primjer. Postavljam pitanje: Je li istinita tvrdnja: »Za ljetnoga suncostaja, 20. ili 21. lipnja, najduži je dan; Sunce tada najranije izlazi te najkasnije zalazi«? Rekli bismo da je ta tvrdnja istinita.
Međutim, u striktno znanstvenome smislu, nije istinita. Jer Sunce stoji, a Zemlja se giba. Stoga Sunce nije zašlo, utonulo iza horizonta – nego se horizont podigao iznad Sunca. To je bît iliti esencija rečene prirodne pojave. Pa ipak, čovjekovo iskustvo govori da Sunce izlazi i zalazi. Za čovjeka je istina ono što vidi, doživljava. Mogli bismo kazati da je dotična istina egzistencijalna, a ne esencijalna. Na sličan su način istiniti biblijski izvještaji o stvaranju. Oni se sastoje, a osobito jahvistički izvještaj, od antropomorfizama i slikovita govora, što su vlastitosti onodobnoga orijentalnog, semitskog čovjeka.
Treba istaknuti to da biblijski opisi stvaranja i znanstvene teorije o evoluciji nisu dvije ili tri različite istine – jer istina je samo jedna – nego su posrijedi različita lica, različiti izrazi istine o postanku svijeta i čovjeka.
Prva povijesna osoba koja se pojavljuje u Bibliji praotac je Abraham. Vrijeme prije njega pripada biblijskoj prapovijesti. Dakle, Adam i Eva nisu povijesne osobe – a sve što o njima piše u Svetome pismu jest istinito. Ne samo istinito nego za ljudski rod i sudbonosno. Te tvrdnje nisu protuslovne, premda će se mnogima takve činiti.
Teologu, filozofu i paleotologu, isusovcu Pierreu Teilhardu de Chardinu nije se činilo protuslovnim povezati evolucionizam s »novim Adamom«, koji ispravlja i otkupljuje Adamov iskonski grijeh – Isusom Kristom. De Chardin je napisao članak o shvaćanju iskonskoga grijeha prilagođenoga prirodnim znanostima, pri čemu je postanak čovjeka protumačio evolucijom koja teleološki, uciljno smjera prema prostoru ideja i dalje prema »točki Omega«, a to je punina univerzalnoga kozmičkoga Krista, gdje će, kako kaže »Prva poslanica Korinćanima«, »biti Bog sve u svemu« (1 Kor 15,28). De Chardinu su crkvene vlasti 1925. doživotno zabranile javno djelovanje, tj. predavanje na učilištima i objavljivanje radova.
No četvrt stoljeća kasnije, godine 1950., papa Pio XII. u enciklici »Humani generis« piše:
»... crkveno učiteljstvo ne zabranjuje da se nauka ′evolucionizma′ ispituje, prema današnjemu stanju profanih nauka i svete teologije, istraživanjem i raspravama stručnjaka obiju strana, ukoliko ona naime istražuje podrijetlo ljudskoga tijela koje potječe iz postojeće žive tvari – da duše stvara neposredno Bog, to nam zapovijeda katolička vjera da i dalje držimo;...« (br. 36).
Osvrćući se na Pija XII. koji je evolucionizam ocijenio kao »ozbiljnu hipotezu« spojivu s kršćanskom vjerom, sv. Ivan Pavao II. je 22. listopada 1996. u Papinskoj akademiji znanosti izjavio kako »nove spoznaje daju povoda da u teoriji evolucije vidimo više od hipoteze«.
U svjetlu navedenoga jasno proizlazi da je papa Franjo u istoj ustanovi 27. listopada 2014. glede evolucije samo ponovio ono što već rekoše njegovi prethodnici. Naposljetku valja kazati kako je sklad znanosti i vjere ne samo moguć nego i prijeko potreban. Taj nam sklad progovara da Bog stvorî svemir iz ničega, ili bolje rečeno: ni iz čega, prije otprilike 14 milijardi godina te da nastavlja ravnati njegovim razvojem. Posrijedi je trajno stvaranje, »creatio continua«, evolucija, uzdržavanje i dovršavanje stvorenoga, progresivno ostvarivanje Božjega plana sa svijetom a osobito s čovjekom, stvorenim na sliku Božju.