Uz misna čitanja svetkovine Posvete Lateranske bazilike, razmišlja p. Alan Modrić

Prošli tjedan na svetkovinu Svih Svetih mogli smo razmišljati o tome što znači svetost, koliko je ona važna nama ljudima, koliko čeznemo za njome i koliko imamo veliku potrebu da je doživljavamo u svakodnevnom životu. Jedan od elemenata koji u nama potiče glad za svetošću i navodi nas da se još više trudimo kako bi je postigli jest sveti, posvećen prostor u kojem susrećemo Onoga koji privlači našu dušu da ga stalno i neumorno traži, jer, u biti, težeći za svetošću, naš duh stremi prema Bogu. A Boga se susreće u Njegovom hramu koji ima različite nazive u postojećim svjetskim religijama, ali kojima je zajednička upravo ta ljudska čežnja da postoji jedan fizički, materijalan prostor, jedna posvećena građevina u kojoj čovjek molitvom, žrtvama, pjesmama, bogoslužjem stupa u kontakt s Gospodarom života, prostora i vremena.
Za katolike takav prostor je svaka crkva, bila ona župna, katedrala, svetište i u njoj svaki vjernik ima mogućnost družiti se s Gospodinom Isusom Kristom, uvijek živim i nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Imajući na umu sve ove činjenice jasno je zbog čega je jedna crkva toliko značajna u životu svakog vjernika. Postoje crkve koje, međutim, imaju veću simboličnu težinu za našu vjeru i među njih se ubraja Bazilika sv. Ivana Lateranskog u Rimu, čiju posvetu slavimo kao blagdan 9. studenog svake godine. Ova Bazilika, koja se naziva i „Majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta“, prva je crkva kršćanstva i dao ju je izgraditi car Konstantin na početku 4. st. Ova veličanstvena i prelijepa građevina poziva nas da se zapitamo: A što je za nas Crkva? Odgovor možemo naći u misnim čitanjima koja slušamo na blagdan Posvete Lateranske Bazilike.
U prvom čitanju iz Knjige proroka Ezekiela slušamo kako voda koja izvire iz Doma Gospodnjega teče i donosi život i zdravlje svemu kraju kroz koji protječe. Ova slika želi ukazati na blagoslov koji zemlji izraelskoj donosi Božje prebivalište u narodu. Tako i svaka crkva treba za vjernika biti vrelo života na kojoj crpi život i zdravlje za svoju svakodnevnicu utažujući žeđ slušanjem Božje riječi, molitvom, pjesmom, a iznad svega primanjem Kristova tijela u zajedništvu sa braćom i sestrama.
Postupajući tako korak po korak mi sami ćemo sve više postajati, kako kaže apostol Pavao u drugom misnom čitanju iz Prve Poslanice Korinćanima, Hram Božji u kojem prebiva Njegov Duh. Tu se više ne radi o crkvi kao nekoj građevini sastavljenoj od cigli i stakla, nego do izražaja dolazi živa Crkva koju sačinjavamo mi, krštenici, a kojoj je Gospodin Isus temelj na koji smo pozvani i obvezni nadograđivati. Pri tome moramo paziti kako i što nadograđujemo na Božjem temelju, jer kako u gradnji kuće treba koristiti kvalitetan i solidan materijal da bi ona mogla trajati i izdržati oluje, tako i u gradnji našega Hrama Božjega ne možemo na Isusov temelj naziđivati pijesak ili nekakav drugi loši materijal, jer u takvome slučaju posljedice bi mogle biti kobne za naš život.
Upravo nam Evanđelje po Ivanu, kojega slušamo na blagdan Posvete Lateranske Bazilike, opisuje što se događa kada mi na Kristovu temelju nadograđujemo kuću naše duše s lošim i nekvalitetnim materijalom: umjesto da ona bude kuća Oca nebeskoga, pretvara se u špilju razbojničku u kojoj se prodaju Božje vrijednosti, a naš život je Njegova vrijednost i dar, u bescjenje svakakvom ološu, čovjek sve manje biva čovjekom, a sve više kupoprodajnim proizvodom za laganu potrošnju, uglavnom to više ne biva crkva za koju je bio mučen i za koju je umro Spasitelj svijeta, nego lihvarska mjenjačnica novca gdje se gubi osnovno ljudsko dostojanstvo. A kada Bog krene u čišćenje naše duše kao što čini s Jeruzalemskim Hramom nerijetko se oholo odupiremo tome pitajući ga: Ma, tko si ti da meni određuješ kako ću ja živjeti, kako ću uživati, ja sam onaj koji gradi svoju kuću kako mi se sviđa, ne trebaš mi ti, čak štoviše smetaš mi. A Bog milosrdan i strpljiv odlučno odgovara: Razvali ovaj hram i ja ću ga podići! Hram svoga tijela je podigao u tri dana koliko je počivao u grobu, da bi potom uskrsnuo, a moj Hram će biti podizan dulje vrijeme, ali će Svemogući Gospodin jednako tako uspjeti podići ga. Na Blagdan Posvete Lateranske Bazilike, majke svih naših crkvi, podignimo usrdnu molbu Mariji, Majci nebeske i zemaljske Crkve kako bi i mi tijekom našeg cijelog života, crpeći vodu što izvire iz Božjeg Hrama, bivali sve više ugrađivani u taj Hram i tako sačinjavali ne baziliku izrađenu od neživog kamenja, nego živu Crkvu kojoj je temelj Otkupitelj svega svijeta, Gospodin Isus Krist.