Je li Papa "pomirio Boga i znanost"? - govori Marito Mihovil Letica

O tome je li papa Franjo »pomirio Boga i znanost« govoreći o kompatibilnosti Božjega stvaranja s Velikim praskom i evolucijom – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
»Papa Franjo pomirio Boga i znanost, evoluciju i stvaranje«, »Papa Franjo potvrdio kako se Veliki prasak, dinosauri i evolucija u potpunosti uklapaju u kršćanski nauk«.
Naveo sam dva naslova između mnogih što se koncem listopada pojaviše na istaknutim mjestima u novinama i na internetskim portalima. Naravno, ta su glasila prenijela vijest – a vijest je sve što u javnom obraćanju kaže poglavar Katoličke Crkve – no valja se upitati je li ta vijest ujedno i novost. Odgovor je nedvosmislen i jasan: Ne, to nije nikakva novost! Jer novost ne može biti stajalište staro 64 godine. Naime, papa Franjo samo je ponovio službeni nauk Katoličke Crkve, tj. ono što je o evoluciji kazano 1950. u enciklici »Humani generis«, gdje papa Pio XII. evoluciju prihvaća kao znanstvenu teoriju, pri čemu smatra mogućom hipotezu da je ljudsko tijelo – ali ne i čovječja duhovna duša – povezano preko evolucije s nekom životinjskom vrstom.
Valja podsjetiti na to da je enciklika papino okružno pismo upućeno biskupima te da takva pisma imaju najveću snagu i stoga svaka enciklika biva obvezujućom, do zadnjega slova, ne samo za biskupe nego za čitavu Katoličku Crkvu. U tom se smislu papa Franjo nije ni za milimetar otklonio od crkvene doktrine.
Međutim, mnogi novinari u težnji za senzacijom, a prikraćeni za znanje i upućenost, pisahu o navodno revolucionarnome istupu tobože liberalnoga pape, koji se, kako se može čuti i pročitati, hrabro otklanja od svojih konzervativnih prethodnika. Takvi novinari uza sve to rekoše i da je papa Franjo pomirio Boga i znanost, evoluciju i stvaranje.
Usuprot tim neutemeljenim a kadšto i tendencioznim interpretacijama valja kazati da Papa ne može pomiriti Boga i znanost. Ponajprije zato što nitko drugi doli Bog jedini stvorî prirodu i njoj imanentne zakone, koji su predmetom proučavanja prirodnih znanosti. Svi prirodni zakoni bijahu u sveznajućem Stvoriteljevu umu prije nego što je On stvorio svemir, svijet, prirodu, život, čovjeka. Evolucija, kao trajno stvaranje (»creatio continua«) bî zapisana i pokrenuta već u prvome trenutku stvaranja svijeta.
No, uputno je citirati ono što je papa Franjo rekao u Papinskoj akademiji znanosti 27. listopada 2014. Rekao je, između ostaloga, ovo:
»Početak svijeta nije djelo kaosa koje svoj početak duguje nekome drugom, nego izravno proizlazi iz Vrhovnoga počela koje stvara iz ljubavi. Veliki prasak, koji je danas postavljen na početak svijeta, ne proturječi božanskomu stvaralačkom djelu, nego ga zahtijeva. Evolucija u prirodi ne opovrgava ideju stvaranja, budući da evolucija pretpostavlja stvaranje bićâ koja evoluiraju.«
Ovdje treba osobito upozoriti na bitnu razliku između teorije evolucije i teorije Velikoga praska, razliku s obzirom na službena stajališta Crkve prema tim teorijama u vremenima njihova pojavljivanja. Naime, dok je Crkva odlučno odbacivala Darwinovu teoriju evolucije, dotičnu su teoriju prihvaćali ateistički znanstvenici i filozofi, prije svega ònī materijalističke provenijencije. Ubrzo su je prihvatili i dijalektički materijalisti odnosno komunisti, a u Drugome svjetskom ratu Hitler je milijunska ubojstva pripadnikâ tobožnjih »nižih rasa« također opravdavao darvinizmom, govoreći da time »samo potpomaže i ubrzava prirodnu selekciju«. Kada pak govorimo o teoriji Velikoga praska, valja nam znati da s njome bijaše suprotan slučaj: materijalisti – koji smatrahu da materija nema stvoritelja i da sama od sebe i sama po sebi postoji od iskona – gorljivo odbacivahu teoriju Velikoga praska, koja podrazumijeva da je materija u jednome trenutku stvorena, i to u eksploziji, u kozmičkome nahrupu energije i svjetlosti. Jer takvo je naučavanje ateističke materijaliste previše, i vrlo neugodno, podsjećalo na biblijski izvještaj o stvaranju iz »Knjige Postanka« odnosno na rečenice: »I reče Bog: ′Neka bude svjetlost!′ I bî svjetlost.« (Post 1, 3)
Bog dakle ne može biti u sukobu sa znanošću; druga je stvar to što Bogu zloporaba znanosti zasigurno nije i ne može biti po volji. Ni Crkva nije u sukobu sa znanošću, niti je to ikada bila – nego Crkva odvajkada bijaše, usuprot onima koji ponavljaju stereotipe i ideološki motivirane predrasude, pobornica i promicateljica znanosti. Brojni njezini svećenici bijahu veliki znanstvenici, čije su znanstvene teorije često išle ispred svojega vremena. To vrijedi i za teoriju Velikoga praska. Poželjno je u tom smislu citirati dijelove iz znanstvenoga članka »O komplementarnosti znanosti i vjere« (zbornik »Suvremena znanost i vjera« [ur. Zoran Primorac], Mostar, 2011.) kojemu je autor akademik Vladimir Paar:
»Isusovac i astrofizičar George Lemaître postavio je 1927. godine fizikalnu hipotezu o postanku svemira: materija čitavoga svemira u početnom je trenutku bila zgusnuta u jednoj iznimno maloj kugli, ′pretpovijesnome atomu′ iznimno visoke temperature i tada se nakon fantastične eksplozije ′velikoga praska′ (engl. ′big bang′) počela širiti.[...]
Lemaîtrea su na početku žestoko kritizirali; predbacivali su mu da je teorija Velikoga praska teološki motivirana; za mnoge je to bila pseudoznanstvena hipoteza u koju je ugrađena ideja o konačnosti svemira, odnosno o njegovu stvaranju u jednome trenutku (trenutku Velikoga praska). Lako je moguće da su Lemaîtrea zaista potaknuli religiozni razlozi da iznese takvu revolucionarnu hipotezu. No kasnije je znanost nedvosmisleno potvrdila njegovu ′religiozno motiviranu′ hipotezu. I sâm je Einstein ubrzo priznao da je pogriješio te je postao zagovornik Lemaîtreove hipoteze.«
Valja dometnuti da akademik Paar u dotičnome članku naziva katoličkoga svećenika Georgesa Henrija Lemaîtrea »ocem teorije o postanku svemira«, napominjući da je njegova hipoteza, prije nego što je prihvaćena kao teorija, bila ismijana i podrugljivo nazvana »Big Bang«.
Prema teoriji Velikoga praska u početnome trenutku stvaranja svemira nije postojalo ništa fizičko, pa je zapravo riječ o »stvaranju iz ničega« (»creatio ex nihilo«): u jednome trenutku nastali su materija, prostor i vrijeme te svi metafizički i fizički zakoni. Do tada je bivstvovala samo vječnost, koju ovdje valja shvatiti atemporalno: vječnost nije preobilje vremena, njegova beskonačnost – nego odsutnost vremena. Vječnost je izvan i iznad vremena. Vrijeme i vječnost ne razlikuju se kvantitativno, nego prije svega kvalitativno: riječ je o dvije različite, nesumjerljive kategorije.
Patristički mislilac sv. Aurelije Augustin već je prije 1600 godina naučavao da je vrijeme nastalo u trenutku stvaranja svijeta, pa tako svijet nije stvoren u vremenu, nego skupa s vremenom (»Mundus non in tempore, sed cum tempore factus est«). Takvo Augustinovo naučavanje o početku prostornovremenskoga svijeta – naučavanje čija je bît posve teistička – potvrđuje i teorija Velikoga praska. Stoga je Katolička Crkva dotičnu teoriju zdušno prihvatila već od samoga njezina objavljivanja prije 90-ak godina.
Dragi slušatelji, za tjedan dana slijedi nastavak u kojemu će biti govora o službenim stajalištima Katoličke Crkve i neslužbenim stajalištima stanovitih katoličkih svećenika o darvinizmu i teoriji evolucije.