Povjesničar Riccardi o blaženom papi Pavlu VI.

Papa Pavao VI. je zaboravljeni papa. Premda nema mnoštvo poklonika poput Sv. Ivana Pavla II. ili Sv. Ivana XXIII., ipak ga je papa Franjo prošle nedjelje uzdignuo na čast oltara, jer ga smatra ključnim likom suvremene Crkve. Da bi se shvatilo katoličanstvo našega vremena, treba se sučeliti s pontifikatom Pavla VI. – piše povjesničar Andrea Riccardi, utemeljitelj Zajednice Sv. Egidija, u članku objavljenom u Corriere della Sera..
Bio je vrli suradnik pape Pija XII.; odgojem vrsnih političara i promicanjem dijaloga između Crkve i države ostavio je neizbrisiv trag u talijanskoj poratnoj politici, a poticao je dijalog s istočnim komunističkim zemljama i raznim religijama u vrijeme Hladnoga rata. Montini je imao „politički genij“ – ustvrdio je filozof Jean Guitton, njegov prijatelj – a uporno je otvarao nove povijesne putove. Odvažno je branio svoje ideje. Odrastavši u vjerskoj i građanskoj radionici u Bresci, na početku prošloga stoljeća, otvoreno se i iskreno sučeljavao s „rimskim“ duhom Crkve-utvrde, koja se trebala mijenjati – tvrdi profesor.
Stoga ga je Kurija smatrala opasnim, suprotno od pape Pija XII. Ipak su ga 1954. godine uspjeli udaljiti od Vatikana, imenovavši ga milanskim nadbiskupom. To je smatrao progonstvom, jer je vjerovao da obnova Crkve treba krenuti iz Kurije. Papa Ivan XXIII. ugodno ga je iznenadio sazivanjem II. vatikanskog sabora. Taj sveti čovjek nije svjestan da dira u osinjak – kazao je tada nadbiskup Montini.
Izabran za Papu, mudro je priveo kraju II. vatikanski sabor i njegovu provedbu. Tijekom dvije godine nakon Sabora reformirao je Kuriju. Obnovljena Kurija, povezana s Biskupskim konferencijama, u „Božjem je puku“ imala širiti saborsku poruku. Saborska je Crkva trebala voditi dijalog sa svijetom, ali je pobunjenička struja šezdeset osme poremetila njegov plan. U Crkvi su se povele žestoke raspre između takozvanih konzervativaca i naprednjaka. Jedni su Papu smatrali kočnicom, drugi pak odgovornim za nastalu krizu: svećenici su napuštali svećeničku službu, sjemeništa i samostani su se praznili, autoritet osporavan, a sekularizacija buktala – podsjetio je profesor.
Papa je u tom kontekstu postao vrlo nepopularan, nazivali su ga „žalosni Pavao“, zbog čega je patio. Unatoč tomu, nije tražio utočište u autoritarizmu, ostao je vjeran saborskoj misli, uporno vjerovao u svjetliju budućnost Crkve, premda se plodovi još nisu zamjećivali. Otvorio je nove obzore: međunarodna putovanja, dijalog s drugim kršćanima i religijama. U Ujedinjenim je narodima Crkvu predstavio kao stručnjaka za ljudstvo, a ne učiteljicu civilizacije – podsjetio je utemeljitelj Zajednice Sv. Egidija.
Prije putovanja u Aziju, 1970. godine, govori o svojoj malenosti: Evo – rekao je – jednog stvorenja, malenoga poput mrava, slaboga, nemoćnog, koje u mnoštvu naroda pokušava doći do riječi, govoriti. Papa se doista osjećao kao mali moderan čovjek u uzburkanoj složenosti, ali nije odustajao od pisanja nove povijesti – veli profesor Riccardi.
Bio je odan Crkvi, upravljanje je smatrao službom, Talijan širokih pogleda, što nije odlika običnoga Talijana. Izbjegavao je svjetovno blještavilo, otišao je tiho: slomila ga tragedija Alda Mora i vlastita nemoć. Prije preminuća pohađa grob kardinala Pizzarda, svoga osporavatelja. „Pomirenje je i za Papu kršćanska vrijednost“, rekao je jednom novinaru. Vrativši se u Castel Gandolfo, preminuo je u tišini vrućega ljeta – podsjeća profesor Riccardi.