O dominikancu Rajmundu Kupareu i svečanom obilježavanju 100. obljetnice njegova rođenja
– pripremio i govori Marito Mihovil Letica.
Dana 16. studenoga
1914. u Vrboskoj na otoku Hvaru rodio se Rajmund Kupareo. Dominikanac. Pjesnik, prozaist,
dramski pisac, esejist, estetičar i aksiolog. Profesor talijanskoga jezika i književnosti,
doktor teologije i filozofije. No nije on samo učen čovjek nego je k tome po mnogo
čemu zaslužan i značajan naš sunarodnjak. Jer u njegovu se životu autentično prelama
i zrcali povijest hrvatskoga naroda u 20. stoljeću. Stoga je povodom 100. obljetnice
Kupareova rođenja priređena 26. rujna u Vrboskoj proslava koju su organizirali Župa
sv. Lovre i Društvo prijatelja kulturne baštine u Vrboskoj a dotičnu je proslavu svesrdno
potpomogla Hrvatska dominikanska pokrajina. Zaista svečano bijaše u Vrboskoj toga
dana. Nakon što su Faroski kantaduri iz Staroga Grada otpjevali hrvatsku himnu »Lijepa
naša«, otkrivena je spomen-ploča na kući obitelji Kupareo. Tomu nazočiše hvarsko-bračko-viški
biskup mons. Slobodan Štambuk, dominikanski provincijal p. Anto Gavrić, generalni
vikar mons. Stanko Jerčić, vrbovački župnik don Emil Pavišić i drugi svećenici te
mnoštvo mještana Vrboske i njihovih gostiju. U župnoj crkvi sv. Lovre svečanu misu
predvodio je biskup Slobodan Štambuk, koji se u propovijedi osvrnuo na tegoban i plodonosan
Kupareov životni put, temeljito ispunjen bogoljubljem, čovjekoljubljem i domoljubljem.
Nakon toga su na Pjaci pred pročeljem Gospine crkve – ujedno tvrđave iz 16. stoljeća,
što služila je ponajvećma obrani od turskih napada – otkrili biskup Slobodan Štambuk
i provincijal Anto Gavrić poprsje Rajmunda Kuparea, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića,
Hvaranina, Kupareova suzavičajnika. Vrijedi k tome spomenuti da je kao svojevrsni
uvod u otkrivanje poprsja pročitan ulomak iz Kupareova romana »Baraban« gdjeno autor,
tematizirajući Uskrs te pasionske obrede i običaje svojega zavičaja, govori o crkvi-tvrđavi
u Vrboskoj, crkvi-tvrđavi pred kojom će njegov pogled usmjeravati poglede prolaznika
prema istome izvoru iz kojeg je on od najranijega djetinjstva crpio vjerničko i literarno
nadahnuće. Kao trajni pisani trag ove Kupareove velike obljetnice ostat će mala knjiga
naslovljena »Rajmund Kupareo. Tragovi života zaglednog u ljepotu stvorenoga«
u izdanju Župe sv. Lovre i Društva prijatelja kulturne baštine u Vrboskoj. Uputno
je navesti osnovne biografske podatke iz života dominikanca Rajmunda Kuparea. Nakon
izobrazbe, od pučkoškolske do visokoškolske, u Makarskoj, gradu Hvaru, Jelsi na Hvaru,
Bolu na Braču, u Dubrovniku i Zagrebu, zaređen je za svećenika u Splitu 1937. godine.
Nakon toga je svećeničku službu p. Kupareo obavljao u Starome Gradu na Hvaru i Resniku
kraj Zagreba. Godine 1945. u Zagrebu je završio studij romanistike. Ujesen 1946. zbog
političkih razloga emigrira iz Hrvatske. Boravi u Češkoj, Nizozemskoj, Francuskoj
i Španjolskoj prije nego što će dospjeti u daleki Čile. U gradu Santiago de Chileu
doktorira teologiju 1951. a filozofiju 1959. Na tamošnjemu Katoličkom sveučilištu
predaje estetiku i aksiologiju, filozofijske discipline od kojih prvospomenuta proučava
lijepo u prirodi i umjetnosti a potonja se bavi vrijednostima. Kuparea s pravom smatraju
jednim od najboljih estetičara na španjolskome jeziku a treba spomenuti i to da se
njegova estetika zasniva na metafizičkim načelima sv. Tome Akvinskoga odnosno tomističkome
naučavanju o lijepome te na estetičkim razmatranjima španjolskoga stilističara Dàmasa
Alonsa. Kupareo osniva visokoškolsku ustanovu Instituto de Estética te ga primaju
u čileansku akademiju Instituto de Chile. Obnaša dužnosti dekana i vicerektora te
službenoga izaslanika na raznim učilištima Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Bliskoga
istoka i Europe. Zbog narušena zdravlja, što je uzrokovano plućnom bolešću koja ga
je pratila cijeloga života, vraća se Kupareo 1971. u Domovinu. Godine 1996. dobio
je Nazorovu nagradu za književnost, dodijeljenu za životno djelo. Rajmund Kupareo
umro je u Zagrebu 6. lipnja 1996. godine. Nedugo potom, godine 1997., posmrtno mu
je dodijeljena čast »Komendator reda Bernardo O'Higgins«, najveće odličje kojim čileanska
vlada odaje priznanje iznimno zaslužnim strancima. Imao je Kupareo ambiciozan plan
napisati svojevrsnu estetičku sumu, od čega je uzmogao realizirati četiri knjige:
o poeziji, drami, noveli i aksiologiji. Dvije od tih knjiga prevedene su i na hrvatski
jezik: »Umjetnik i zagonetka života« (1982.) te »Govor umjetnosti« (1987.). Taj je
dio Kupareova rada još uvijek, za razliku od njegove prihvaćenosti u svijetu, nedovoljno
poznat i priznat u hrvatskoj javnosti. Uza sve navedeno, Kupareo je pisao eseje o
Matošu, Krleži, Selimoviću, Dostojevskome, Brechtu, Kafki, pronalazeći religijske
i vjerske elemente u njihovim djelima. Treba kazati i to da je Rajmund Kupareo
objavio sedam knjiga poezije; zadnja mu je »Svjetloznak« iz 1994. O Kupareovu pjesništvu
akademik Nedjeljko Mihanović piše: »Kupareovu poeziju obilježavaju tri sloja doživljajnih
impresija i spoznavanja svijeta: intimistički, religiozni i domoljubni. Osobni doživljaji
izviru iz autobiografski intoniranih stihova, u kojima se odražavaju bolesnička raspoloženja
proživljena u sanatorijima za tuberkulozne. Česti su dojmovi djetinjstva u ozračju
mediteranskog zavičaja, koji na elegičan način odražavaju njegov unutarnji svijet.
Religiozni sloj njegove poezije temelji se na prikazu duhovnih zanosa i simbolične
eterizacije životnog iskustva. S dubokim religioznim poimanjem traži vlastite pjesničke
staze i smisao postojanja. Nadahnut biblijskim psalmima, zaokupljen je eshatološkim
temama i motivima, u kojima iskazuje ljepotu molitve i vjerski zanos. Istaknuo se
kao pjesnik ′Božića, korizme, Velikog petka i pokorničkih psalama′ (′Božićni pjesmokrug′,
′Korizmene elegije′). Kupareove domoljubne pjesme potaknute su pretežito životom u
emigraciji i u njima prevladavaju nostalgija i čežnja.« Također zavrjeđuju pozornost
rečenice što ih je u pogovoru Kupareovoj stihozbirci »Svjetloznak« napisao teolog
Petar Radelj: »U svjetskoj aksiologiji, u Dominikanskome redu, u čileanskoj estetici,
u hrvatskoj književnosti i našim srcima traje biljeg Rajmunda Kuparea, čiji prsti
prelijeću po strunama vrednota i tipkama harmonija, čiji duh na tragu genijalnoga
Akvinca razmatra lijepo i Lijepoga te čije srce na jadranskoj obali sluša šum mora
i razabire cjelov na njegovoj površini. Rajmund Kupareo jest svjetloznak na raskrižju.« I
na koncu ovoga priloga, recitiram tri Kupareove pjesme koje sam izabrao poglavito
zbog njihove lapidarnosti, gotovo gnomičnosti, gdjeno je pjesnik u samo nekoliko stihova
izrazio velike i obuhvatne istine, ujedno ovosvjetske i onosvjetske, imanentne i transcendentne,
čovjekove i Božje: »POSLJEDNJA VEČERA // Tvoja će večera / trajati dovijeka, /
a svaka naša / može biti posljednja. SEDAM POSLJEDNJIH RIJEČI NA KRIŽU // Ipak
je samo jedna / bila presudna: / Ti si sâm bio Riječ. / Inače bi bile uzaludne / i
Tvoje / i naše riječi. ISUS U MOJOJ LAĐI // Mrtvi mi valovi izbacuju vesla. / Sporo
idem uza snagu svu. / A On mirno spava (k′o da ne zna za me). / Ništa za to. On je
ipak tu. // Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru / I znam da je Isus meni sklon, /
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu, / Ja ću zaspat, a veslat će On.«