O tome da samosvjesni i aktivni katolici u današnjoj Hrvatskoj bivaju sve više izloženi klevetanju, omalovažavanju i napadima, te o uporabi sintagme »lijevi fašizam« – pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Prema popisu pučanstva iz 2011. nešto više od 86 posto žitelja Republike Hrvatske izjasnilo se katolicima. Dakle znatna većina. Stoga se može činiti neutemeljenom konstatacija da ònī hrvatski katolici koji samosvjesno i javno ističu pripadnost Crkvi, koji su svojevrsni katolički aktivisti, bivaju izloženi opasnosti da ih se na određeni način omalovaži pa i fizički napadne. A upravo se takvo što događa.
Naime, 20. rujna 2014. na Cvjetnome trgu u Zagrebu, usred bijela dana i pred brojnim općinstvom, pretučena je dr. Ružica Ćavar, predsjednica udruge »Hrvatski pokret za život i obitelj«. Njezin napadač, brutalni nasilnik, bio je u tome trenutku visoko pozicionirani član Hrvatskih laburista – stranke rada, kojega laburisti bijahu kandidirali na izborima za Europski parlament. Valjda im se upravo on učinio dobrim izborom, kao reprezentativan i pouzdan političar koji će vjerodostojno promicati visoko postavljene vrijednosti europske uljudbe, posebice glede zaštite žena i starijih osoba. No treba pošteno kazati da su Hrvatski laburisti nakon toga incidenta postupili krajnje korektno – nasilnika su bez oklijevanja izbacili iz stranke.
Međutim, ono što zaista zabrinjava jest način kako su mediji priopćili odnosno popratili rečeni događaj: donijeli su tek usputnu, rubnu vijest o »napadnutoj 77-godišnjoj starici, katoličkoj aktivistici«, koja je, kako rekoše, provocirala prosvjednike pa je, gotovo da su to kazali, dobila što je tražila.
O tome je događaju odlučno i odlično pisao na portalu »dnevno.hr« (26. rujna 2014.) novinar Tihomir Dujmović, u članku naslovljenom »Hoćemo li ubrzo imati autobuse i tramvaje na kojima će stajati ′Samo za ljevičare′«. Dujmović piše:
»Prava je istina da je nekoliko nevladinih udruga krajnje lijeve provenijencije prosvjedovalo na Cvjetnom trgu tražeći raskid Vatikanskih ugovora. Onda je na Cvjetni trg stigla predsjednica jedne druge nevladine udruge i pokušala je svoje plakate, dakako dijametralno suprotnih poruka, staviti na ogradu pravoslavne crkve. U tom trenutku je brutalno pretučena pred nekoliko stotina prosvjednika koji su mirno gledali to nasilje. [...] Zamislite sad da je na Cvjetnom trgu na prosvjed stigla Vesna Teršelič, da je napadnuta kao Ružica Ćavar i da su kamere zabilježile kako po podu jednom rukom traži razbijene naočale. Dok drugom rukom briše krv iz nosa i da joj dva sata kasnije liječnici konstatiraju dvostruki lom jedne ruke. Zamislite novine idući dan, zamislite tv-dnevnike istu noć! Zamislite količinu reakcija od Ureda predsjednika kojem je Teršelička osobito omiljena predsjednica još omiljenije nevladine udruge, preko reakcija Vlade do svih mogućih puhovskih, goldsteina i sličnih dežurnih čuvara ljudskih prava, ali samo jedne ideološke skupine u ovom društvu.
Nisam naime vidio da se povodom brutalnog nasrtaja na Ružicu Ćavar bilo tko od njih oglasio. [...] šutnja lijeve elite na ovaj događaj ohrabrujuće djeluje za razvoj lijevog fašizma u zemlji. Jer, Ružica Ćavar je prebijena samo zato što drugačije misli!«
Svrćem pozornost na to da je Dujmović uporabio oštar i efektan jezični složaj »lijevi fašizam«. Vrijedi k tome podsjetiti da je prije nešto više od mjesec dana pjevač i glazbenik Marko Perković Thompson stao u obranu šibenskoga biskupa Ante Ivasa kojega su lijevo-liberalni mediji optuživali za klerofašizam samo zato što javno je progovorio protiv cjelonoćne buke iz kafićâ u neposrednoj blizini katedrale sv. Jakova, te da je Thompson tada izjavio: »Napadaju nas lijevi fašisti!«
Mnogi neupućeni i zlonamjerni novinari odmah se stadoše izrugivati sintagmi »lijevi fašizam«, prokazujući je kao oksimoron odnosno kontradikciju u izričaju. Jer komunistička i postkomunistička promidžba upinje se dokazati da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni, pa ljevičari tom logikom mogu biti samo antifašisti, a nikako fašisti.
Tome usuprot valja istaknuti da je sintagmu »lijevi fašizam« rabio 60-ih godina 20. stoljeća njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas kako bi okarakterizirao izvanparlamentarne ljevičarske militantne i terorističke skupine. Treba ovdje upozoriti na to da su pojmovi »desnica« i »ljevica«, koji od kraja 18. stoljeća do kraja 20. stoljeća bijahu konstitutivno ispunjeni svjetonazorskim sadržajima – danas potpuno deplasirani anakronizmi koji više nemaju nikakve veze s negdanjim lijevim i desnim svjetonazorima. A izvornome fašizmu, što je bio na vlasti od 1922. do 1945., nipošto ne bijahu zazorne lijeve ideje. Naprotiv.
O tome nam jasno govore podatci iz životopisa Benita Mussolinija. Njih je najprikladnije preuzeti iz enciklopedijskoga članka vjerodostojnog i uglednog izdavača: u »Hrvatskoj enciklopediji« sv. 7, Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« o Mussoliniju među inim piše:
»Isprva radio kao učitelj u Švicarskoj, gdje se pridružio socijalistima. Nakon povratka u Italiju 1905. nastavio je socijalist. agitaciju, boravio je neko vrijeme u Trentinu i surađivao s udrugom ′Irredenta′.« S vremenom je Mussolini prestao zastupati ideje međunarodnoga i prionuo idejama nacionalnoga socijalizma, a one će postati temelj budućega fašizma. U enciklopediji nadalje piše: »U savezu s liberalima ušao je u parlament, a istodobno su njegove terorističke skupine (′squadre d'azione′) u sjev. Italiji započele ulične obračune s političkim protivnicima.«
Rečenomu treba dodati da je nacizam u Njemačkoj, kao Hitlerov oblik fašizma, također sadržavao jasno izražene elemente političke ljevice. Jer pojam »nacist« skraćenica je od »nacionalsocijalist«, a to se odnosi na pripadnika političke stranke kojoj puni je naziv: Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija.
Ni u kojemu slučaju ne želim izjednačiti fašiste odnosno naciste s legitimnim i potrebnim lijevim političkim usmjerenjima, sa socijalistima, socijaldemokratima i sl. To jasno ističem! Naime, fašisti i nacisti su po mnogo čemu ekstremni desničari: po šovinističkome imperijalizamu, autoritarnome hijerarhijskom korporativizmu, po mistici rase, krvi i tla. Samo želim ukazati na to da ovdašnji političari i njihovi agitpropovski mediji gotovo u pravilu povezuju fašizam jednoznačno s desnicom, a antifašizam s ljevicom. Koje li obmane i laži!
Naime, Josif Visarionovič Staljin je bio antifašist, ljevičar, a staljinizam (sovjetski i izvezeni) skrivio je znatno brojniju pogibelj nego Hitler i Mussolini zajedno. A među antifašistima bijahu i premnogi desničari. Primjerice Winston Churchill: autentični antifašist, ali i antikomunist. Njegov vojni saveznik Josip Broz Tito bijaše antifašist, komunist i totalitarist. Tito je rekao »ne« Staljinu, ali nije staljinističkomu komunizmu – bratu po krvi fašizmu!
Pred nama su demokratski izbori, predsjednički i parlamentarni. Ne dopustimo da samozvani antifašisti i deklarativni zagovaratelji svekolikih ljudskih prava nastave skrivati i uljepšavati totalitarnu i krvavu prošlost komunizma te tako zamute i osujete domovini nam Hrvatskoj vedru, dostojanstvenu i samosvjesnu budućnost, koja uz ostale demokratske vrijednosti podrazumijeva i doista slobodno očitovanje svjetonazora i vjere.