Prikaz knjige Jorgea Marija Bergoglija »Poniznost: put prema Bogu« pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Poniznost je osobina koja oduvijek bijaše teška za prihvaćanje i življenje. Ljudska narav joj se toliko uklanja da se s pravom može ustanoviti kako je odbacivanje poniznosti, izraženo ohološću i neposluhom, predodređeno i zacrtano istočnim grijehom, koji je čovjeku osobna baština i teški teret.
Čini se da je danas to većma teško živjeti krepost poniznosti, jer nju nije moguće uskladiti s ovodobnim materijalizmom, hedonizmom, utilitarizmom i sveprisutnim etičkim relativizmom. Duh vremena i svijeta nameće mišljenje da bogatstvo i užitci, korist i uspjeh, slava i liberalno shvaćanje morala doprinose čovjekovu dostojanstvu i uzvišenju. I jedino to se prikazuje dobrim i poželjnim. Stoga bismo mogli ustanoviti da je poniznost u ovome našem vremenu prezrena i zabačana više od svih drugih kreposti iliti vrlinâ.
Valja napomenuti da latinska riječ za poniznost, »humilitas«, etimološki dolazi od »humus«, što znači ′zemlja′. Čovjek je sazdan od zemlje, od zemljanoga praha: prah je bio i u prah će se vratiti. Stoga bi poniznost trebala biti čovjeku njegovo unutarnje i temeljno određenje, njegova bît u kojoj se dijalektički sastaju, suprotstavljaju i prožimaju čovjekova materijalnost i duhovnost, čovjekova propadljivost i bogolikost.
O tome i o mnogo čemu što s time stoji u vezi govori na osobit način knjiga »Poniznost: put prema Bogu«. Njezin je autor Jorge Mario Bergoglio, sada papa Franjo. Knjiga je izvorno objelodanjena u Buenos Airesu 2005., a prevedena je na hrvatski jezik i objavljena u hrvatskome izdanju godine 2014., marom splitske izdavačke kuće Verbum.
Osnovne naznake o knjizi možemo pročitati na unutarnjoj strani korice:
»Jorge Mario Bergoglio / papa Franjo u ovoj nas knjizi uvodi u duboko razmišljanje o poniznosti kao jednoj o temeljnih krjeposti za istinsku izgradnju pojedinca i zajedništva među ljudima. / Nadahnuta spisima crkvenoga oca Doroteja iz Gaze, poznata po svojim duhovnim poukama monasima, ova knjiga svakoga potiče na duhovno preispitivanje te ukazuje na temeljni razlog razjedinjenosti u društvu, podjelâ koje proizlaze iz ogovaranja, međusobnoga ranjavanja, isključivanja, omalovažavanja itd. / Papa ističe da je važno u srcu formirati ispravan stav ispitivanja savjesti, odnosno preispitivanja sama sebe, koji otvara prostor i samooptuživanju. Da bi se to moglo učiniti, potrebno je napustiti sve predrasude, nesvjestan ili licemjeran stav predstavljanja takva čina kao nečega djetinjasta i kukavičkoga. Umjesto toga, potrebno je znati kako optuživanje sama sebe uključuje hrabrost da se odrekne uljepšavanja sebe pred drugima, kako bi se očitovala istina. Stoga Jorge Bergoglio, danas papa Franjo, ističe važnost čina poniznosti koji utječe na razumijevanje sama sebe, ali i drugih ljudi. / Knjiga je ovo koja proniče u tajnu razumijevanja čovjeka kao takva, ali i društva u cjelini, nudeći veliko duhovno blago iz pera čovjeka koji vlastitim životom svjedoči ono što naučava.«
Samooptuživanje nipošto ne smijemo poistovjetiti s perpleksnom ili, što je još gore, skrupuloznom savješću. O tim je stanjima savjesti riječ kada čovjek ima neopravdani strah da je svojom činidbom uvrijedio Boga ili počinio neki drugi grijeh odnosno zao i nedostojan moralni čin. Samooptuživanje je biblijski utemeljeno i samim je time autentičan put prema Bogu. Jorge Mario Bergoglio, isusovac odgojen i formiran na ignacijevskoj duhovnosti, to u dotičnoj knjizi razjašnjava ovako:
»... sâm Gospodin nas opravdava u našemu poniženju. Farizeji su se samoopravdavali (′vi koji tražite slavu jedni od drugih′, Iv 5, 44). Pravednik traži jedino Božje opravdanje i zbog toga se ponizuje, optužuje se. I kao što nam je opravdanje dano po Kristovu križu, na univerzalan i neponovljiv način, i naš hod na Gospodinovu putu, analogno, pretpostavlja uzimanje toga poniženja križa. Optuživanje sama sebe preuzimanje je uloge krivca, kao što ju je preuzeo Gospodin uzimajući na se naše grijehe. Ali čovjek se osjeća zasluženo okrivljenim. Zbog toga je sveti Ignacije bio tako pažljiv pri savjetovanju da se ′ponizi i poništi′ onaj tko osjeća utjehu (usp. jedanaesto pravilo za raspoznavanje duhova, DV 324), da ga užitak u utjehi ne bi doveo do prisvajanja zasluge koja nije njegova.«
Jorge Mario Bergoglio u drugome dijelu knjige donosi misli Doroteja iz Gaze, pustinjaka koji je živio u 6. stoljeću. On je o optuživanju sama sebe između ostaloga napisao:
»... kada se netko uznemirava zbog brata koji ga žalosti, uzrok toga uznemirenja može doći ili iz trenutnoga lošeg raspoloženja ili iz odbojnosti koju osjeća prema tomu bratu. Za to postoje i mnogi drugi uzroci. Ali potražimo li pomno uzrok uznemirenja, uvijek dolazimo do nečega zajedničkog: nedostatka samooptuživanja. Odatle dolazi naša malodušnost i zbog toga nikada ne nalazimo spokoja. Ne treba se čuditi što svi sveti kažu da nema drugoga puta do ovoga. Nitko nije našao spokoj slijedeći neki drugi put niti se mi možemo nadati da ćemo ga naći i hoditi pravim putem ako se nikada ne samooptužujemo. Uistinu, čovjek može učiniti tisuće dobrih djela, no ne ide li ovim putem, nikada neće prestati nanositi patnju drugima ni sâm patiti, gubeći tako svaku zaslugu. / A kakvu radost, kakav mir – kamo god pošao – ima onaj koji sebe optužuje, kako je rekao abba Poemen! Za svaku štetu, uvrjedu ili žalost koja mu se dogodi on se već unaprijed smatra dostojnim i nikada se ne uznemiruje. Ima li nešto bezbrižnije od toga?«
Prikaz ove opsegom malene, ali sadržajem iznimno veličajne i vrijedne knjige – koja se na osobit način dohvaća kršćanske duhovnosti, psihologije i etike – završavam riječima pape Franje što istaknute su na stražnjem ovitku:
»Onaj tko optužuje sama sebe ostavlja prostor Božjemu milosrđu; on je poput carinika koji se ne usuđuje podignuti pogled (usp. Lk 18, 13). Tko zna optuživati sama sebe, osoba je koja će se uvijek znati dobro približiti drugima, kao dobri Samarijanac, te će – u tomu približavanju – sâm Krist ostvariti pristup bratu.«