Uz misna čitanja blagdana Rođenja Sv. Ivana Krstitelja razmišlja vlč. Darko Rogina

Neobičan svetac, čudna djelovanja! Tako bismo mogli označiti Ivana, Isusova preteču. Čudom je došao na svijet od već ostarjelih roditelja Elizabete, rođakinje Blažene Djevice Marije i hramskog svećenika Zaharije, čudom i čudan je bio cijeloga svog života. Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ime Ivan znači „Gospodin je milostiv“ (heb. Johanan). Bio je, prema riječima proroka Izaije, „Glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodnji, poravnajte mu staze.“ On je spoj Staroga i Novog saveza, prijelaz iz staroga u novi život. Ivan je onaj koji pokazuje na Otkupitelja svijeta, Jaganjca Božjega, na onoga koji je Put, Istina i Život. Postoji vjerojatnost da je Ivan bio član kumranske zajednice esena koji su se povukli u pustinju i na svoj način čekali Mesijin dolazak. Ivan dolazi kao glas koji viče iz pustinje. Svojim pustinjačkim izgledom i s pokorničkom odjećom Ivan nikoga ne ostavlja ravnodušnim. On je glas u ime Jačega koji dolazi u Ime Gospodnje. Glas u Ivana je jasan, razumljiv i autentičan. On traži obraćenje kao preduvjet za krštenje. Ivan krsti, ali njegovo je krštenje zapravo obredna priprava za konačno krštenje snagom Duha Svetoga u Isusu čijom jakošću mi možemo propovijedati Krista raspetoga, Božju snagu i Božju mudrost, kako nam govori i svjedoči sv. Pavao. Odnos Isusa i Ivana čini nam se gotovo hladan, jer u njemu nema topline, nema međusobne razmijene radosti, no ima nešto što je ipak važnije od naših ljudskih osjećajnih senzora. To je Ivanovo prepoznavanje vršenja Božje volje, i ono najvažnije, prepoznavanje Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta. Ivan je u pozivu na obraćenje ustrajan, pripremljen pustinjom i molitvom za izvršenje svog poslanja. On je čovjek bez kompromisa u odnosu dobra i zla. Čvrsto i snažno otkriva zlo i grijeh pojedinca i društva, ali isto tako otkriva čovjeku put prema dobru, prema istini i ljubavi, otkriva put prema Bogu. Ivana je teško nasljedovati, ponekad možda teže nego samog Isusa, ali je upravo on svojim snažnim i beskompromisnim stavom uzor kakvima bismo trebali biti kao svjedoci istine i Božje ljubavi svakom čovjeku. Osim što je velik u istini, velik u vršenju i prepoznavanju Božje volje i njegovog zakona, Ivan je ponizan. Iako je velikan, prorok, narod grne za njim, svi hoće da ih on krsti, učenici se otimaju tko će mu biti bliži – Ivan skromno priznaje: Nisam ja prorok, nisam ja onaj za koga me vi držite, nisam ja Mesija, „nisam dostojan sagnuti se i odrješiti mu remenje na obući“ (Mk 1,7b), kao da kaže sa psalmistom „ne nama Gospodine ne nama već svom imenu hvalu daj“ (Ps 115, 1). Ivan je ispunio svoju misiju: krstio je Isusa i svima dao odgovor tko je Isus iz Nazareta. Taj jednostavni odgovor čitamo u evanđelju: „I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji“ (Iv 1,34). On je mogao dočekati udobnu starost kao hramski svećenik kao što mu je bio i otac. Nije izabrao ni put političkog manipulatora masama. Nije rekao Isusu: ljudi su prvi krenuli za mnom – idi ti negdje drugdje propovijedaj, ovo je moj teritorij. Ne, on je odlučio potpuno se sniziti, nestati da bi po Isusu opet bio uzvišen. Ali ono gdje će Ivan uvijek biti izazov za nasljedovanje jest njegov govor istine. Prema Kristu: manji sam od tebe; prema ljudima: ovo je Sin Božji; prema vlastodršcima kao što je bio Herod: ne možeš varati narod. Kad se Ivan rodio i kad su se odigrali čudesni događaji oko njegova rođenja, kad se pokazao znak koji je s jedne strane zbunio, a s druge zadivio prisutne, bilo je to uz pitanje prisutnih: „Što će biti od toga djeteta?“ i konstataciju: „Uistinu, ruka Božja bijaše s njime!“ Kad mi razmišljamo o svome rođenju možda ne možemo otkriti nekakav poseban znak koji se bio dogodio i koji bi posebno svratio pozornost roditelja, rođaka i prijatelja na nas i našu budućnost. Ali, ipak, niti naše rođenje nije tek hirovita avantura kromosoma, nego postojimo zato jer nas Bog voli i hoće. Bog je svakoga od nas pozvao u život i Bog sa svakim od nas ima svoj plan. Daje nam talente i povjerava nam zadatke. Svatko od nas je „pozvan od krila materina“ i svakoga od nas je Bog „imenovao od utrobe majke“ naše. Pitanje koje su postavljali svi koji su u Gorju Judejskome čuli za događaje vezane uz Ivanovo rođenje, „Što će biti od toga djeteta?“, jednako je pitanju koje su si postavljali i naši roditelji koji su nas čekali i s ljubavlju primili. Svi smo djeca Božja kao što je bio i sam Ivan. Bog se svakome raduje i daje nam blagoslov i milost da ostvarimo svoje poslanje. Zato poput Ivana prihvatimo Božju milost i dar života, izvršimo svoje poslanje hrabro kao Kristovi svjedoci sve do na kraj zemlje. Budimo čuvari istine i pravde, dobrote i ljubavi, ponizni i ustrajni, postojani i odlučni, po uzoru velikog Ivana Krstitelja.