O svetkovini Duhova i o Duhu Svetomu, razmišlja p. Siniša Štambuk
Silazak Duha Svetoga
nad Isusove učenike Rođendan Crkve Dragi slušatelji, ove se nedjelje prisjećamo
događaja kad je Duh Sveti, sišao nad jednu skupinu ljudi, okupljenu oko Isusove Majke
Marije, čija je zajednička oznaka bilo to, da su bili učenici Isusa Krista. Taj
događaj slavimo jer je to zapravo rođendan Crkve. Od toga časa oni koji su se zaključali
u strahu od Židova, postaju odvažni navjestitelji Isusa Krista; njegove Osobe, Imena
i nauka. Učenici upravo u snazi primljenoga Duha, postaju Apostolima; postaju stvarnim
poslanicima, koje goni jedna nutarnja snaga i radost, koju do tada nisu poznavali
ni iskusili... Tko je zapravo Duh Sveti? Teologija nas uči da je to Treća božanska
Osoba; uz Oca Stvoritelja i njegova Sina, Isusa Krista, treća Osoba Presvetoga Trojstva.
Ipak, Duh Sveti je, za naše ljudsko poimanje, najmanje poznat, zato ga papa Franjo
i naziva: Velikim Nepoznatim. Isto tako, Duh je našoj ljudskoj naravi nekako i najteže
shvatljiv. Ako baš hoćete, nije nam ga ni moguće shvatiti, ali ga možemo prihvatiti;
primiti u vlastiti život; kao sigurnu Prisutnost, koja nas ispunja mirom i radošću.
Upravo je to ono što se dogodilo Apostolima u Dvorani posljednje večere. Iz Evanđelja
je vidljivo da je Isus i prije silaska Duha Svetoga, Učenike slao naviještati i krstiti
– sjetimo se prošlotjednog izvještaja sa svetkovine Uzašašća, kad ih Uskrsli izravno
šalje u svijet da sve narode učine njegovim učenicima i da ih krste u ime Oca i Sina
i Duha Svetoga... – pa ipak, dok na učenike nije sišao Duh Sveti, bili su pasivni
i nisu djelovali u smislu Isusova naloga. Ono što o Bogu znamo, može biti istinito,
zanimljivo i lijepo; također iskustvo nekoga Božjeg zahvata u našemu životu, može
nas obradovati i ponijeti; pa ipak, to nije dovoljno za ono radosno i odvažno djelovanje
koje Bog od nas očekuje, a koje je zapravo svjedočenje za Nj i za Radosnu vijest.
Učenici su na Uskrs; i nakon što su od drugih očevidaca čuli da je Isus uskrsnuo,
i dalje bili u strahu od Židova. Pa ni samo njihovo iskustvo Uskrsloga koje ih je
obradovalo, nije ih pokrenulo na otvoreno djelovanje, a kako znamo, ukazivao im se
četrdeset dana nakon svog uskrsnuća i u toj ih je stvarnosti utvrđivao. I mi, ako
još uvijek nismo bezrezervno primili Duha Svetoga, imamo svoje Židove - u prenesenom
smislu – imamo one pred kojima se bojimo iznijeti otvoreno svoja vjerska uvjerenja
i stavove, te im navijestiti Radosnu vijest. Strah nas je onih koji imaju vlast; koji
nas mogu proglasiti ovakvima i onakvima; koji imaju moć… Isus je svjestan naše
ljudske slabosti; težine i nepokretnosti naše pale naravi, pa nam je od Oca obećao
poslati Duha, djelotvornu Snagu Božju. Kako vidimo, ovim događajem započinje život
Crkve. Život je Crkve sam Duh Sveti; On ju oživljuje i čini djelotvornom, radosnom
i svjedočkom. Svi su katolički vjernici, u činu krštenja, već primili Duha, koji
se u sakramentu Krizme ili Potvrde, svjesno i potpunije prima i koji bi nas trebao
u našemu životu i svakodnevici, učiniti svjedocima Isusa Krista odn. svjedocima Božjim.
Ipak, znamo da za većinu katolika to nije tako. Mnogi ne žive svoju vjeru i ne
znaju za što bi uopće i zašto trebali svjedočiti i obično kažu da to spada na biskupe,
svećenike i časne sestre. Je li onda zakazao Duh Sveti ili mi? Ako čujemo za neke
izvanredne primjere i svjedoke vjere našega vremena, onda znači da Duh djeluje; da
nije zakazao On, po kojemu i u kojemu je Crkva i živa i sveta; nego vjerojatno mi.
Dakako da se smijemo upitati i istražiti zašto je tomu tako… Duh Sveti je unutar
Presvetoga Trojstva, Ljubav! Ljubav kojom nebeski Otac ljubi svoga Sina; i kojom Sin
ljubi svoga Oca! Duh je Sveti na vani djelotvorna i životvorna Božja Ljubav po kojoj
je svijet Stvoren. Već u prvim recima Biblije, gdje se opisuje stvaranje svijeta i
čovječanstva, uočavamo da je Duh Božji bio prisutan i djelatan. Kasnije ga kroz Sveto
pismo vidimo kao Onoga koji nadahnjuje i nastanjuje vjerne Božje sluge i proroke.
Duh Sveti je u Starom zavjetu djelovao u pojedinim osobama; u pomazanicima i prorocima
Božjim. U novom Zavjetu On se želi nastaniti u svakoj osobi koja vjeruje i koja sukladno
vjeri želi živjeti. Isus kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac
moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Čuvati Isusovu riječ
znači čuvati Božju Riječ. Čuvati ovdje znači vršiti, provoditi u praksi, u životu;
živjeti. Tko dakle ljubi Isusa, živi po njegovu nauku; po njegovoj riječi. Vršeći
i provodeći u vlastitom životu ono što je Isus naučavao, privlačimo Ljubav Oca i Sina,
koji će nas po toj istoj Ljubavi, koja je Duh Sveti, pohoditi i kod nas se nastaniti.
Već je to blaženstvo u ovom životu! Bog nam čezne darovati svoju Ljubav jer ćemo
samo tako, svoj život i ovaj svijet moći učiniti boljim i sretnijim. Ljubav nas Božja
čini Njemu sličnima, a svaki se roditelj raduje kada kod svoga djeteta otkrije neku
vlastitu osobinu, neku sličnost. Nemojmo da naše navike i naš način života budu zapreka
Duhu Ljubavi. Uklonimo iz našega života grijeh u svim njegovim oblicima i primimo
bez pridržaja Duha Svetoga u svoj život. Neka On, Gospodin i Životvorac, prosvijetli
oči naše pameti i srca i neka u nama obnovi svoju sliku i priliku, na koju smo stvoreni...
Amen.