Uz misna čitanja sedme vazmene nedjelje razmišlja pater Siniša Štambuk

Isus je sa svojim učenicima u Cenakulu, u Jeruzalemu. Za malo će sati biti izdan poljupcem, zatajen, a zatim će ga odvesti onima koji ga ne podnose i koji ga se žele riješiti. U ono malo vremena koje mu još preostaje, obraća se svome Ocu i moli za svoje učenike, kao i za sve koji će to postati tijekom povijesti.
Pokušajmo bolje shvatiti ovaj trenutak u kojemu Isus izriče molitvu. To su posljednji sati njegova zemaljskog života i njegova molitva je oproštajna i u njoj on svijetu ostavlja svoju oporuku, jer odlazi s ovoga svijeta...
Kada čovjeku preostane malo sati do konca života, nema li mu svaka riječ, izraz lica, pokret ili djelovanje veću težinu i dublje značenje? Još više to možemo reći za Gospodina Isusa.
Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga... Da, došao je čas muke; čas otkupljenja radi kojega je došao na svijet; čas odavno obećan i dugo iščekivan. Isus je svjestan da ga čekaju križ, muka i smrt; zna da će se učenici sablazniti o njega, uplašit će se i razbježati. Isus Oca moli da ga proslavi; to jest da ga opravda pred svijetom, jer On uistinu jest nedužan. Isus će završiti na križu, između dva razbojnika, kao da bi bio njihov predvodnik i vođa; štoviše – gori od njih. Zatim će umrijeti u mukama i završiti poput zločinca! Moli Oca da ga ne ostavi tako nego da ga uskrisi, a time će pasti starozavjetna zabluda da ga Bog kažnjava jer je grješnik, varalica i zavodnik naroda, koji se još uz to pravi i Sinom Božjim... Isus dragovoljno pristaje na tako nešto jer je na se uzeo sve grijehe svijeta te umire u svom Čovještvu, da mi imamo udio u njegovu božanstvu; ono što mi na svaki način pokušavasmo sačuvati – svoj život – On velikodušno predaje, a sve iz ljubavi prema nama. Uskrsnućem je Isus opravdan, jer nepravednom se ne daje ni uskrsnuće na život, ni slava; ni moć niti mir.
Otac kada ga proslavi slavom koju je imao i prije nego li je svijet stvoren; predat će mu i vlast nad svakim tijelom da ljude uskrisi na život vječni, jer je vlastitom krvlju i životom platio život svakog od nas. A život vječni je, kako On sam kaže, u tome da upoznamo, pravoga, istinskoga Boga; i Onoga kojega On posla, Isusa Krista.
Bog je poslao svoga Sina na zemlju da se utjelovi kao čovjek; da po njemu, koji je najpotpunija i savršena objava Božja, upoznamo Boga Oca! Zato je veoma važno, Boga upoznati po njegovu Sinu, Isusu Kristu, a ne i na bilo koji drugi način, jer time je istinitost Božje objave zajamčena.
Zato onaj tko ne vjeruje u Sina i ne živi u skladu s njegovim naukom, ne može upoznati Oca po istini jer njegov je Sin, Isus Krist, Istina o Bogu! Stoga u takvomu nema trajnoga života. Isus moli za svoje učenike, da se ne izgube, nego da u imenu Božjemu budu združeni, sjedinjeni.
U svojoj oproštajnoj molitvi Isus moli da svi budu jedno, kao što je Otac u njemu i On u Ocu. Jedinstvo Oca i Sina jest jedinstvo ljubavi; jest Duh Sveti – Treća Božanska Osoba. Zato je Isus učenicima rekao, neka ne napuštaju Jeruzalema dok se ne obuku u Silu odozgor; u Silu Ljubavi Božje, koju čovjek svojim snagama i uspinjanjem ne može dohvatiti, nego je Ljubav ta koja sama silazi k njemu kao Dar; i takvu je, u poniznosti i zahvalnosti srca, čovjek ima primiti. Tek kad u takvu raspoloženju primi Duha, čovjek počinje shvaćati Božju veličajnost i vlastitu malenost, bijedu i nesavršenost kao i vlastitu potrebu za Bogom i za spasenjem.
Proteklog smo vikenda, vjerujem, pratili Papin pohod u Svetu zemlju. Papa čini ono što govori i čini koliko mu to dopuštaju dob i snage s kojima raspolaže, a ja bih primijetio: i više od toga, jer mu Bog pomaže! Papa dakle napušta Vatikan, svoje okruženje; i odlazi na periferiju; ne toliko periferiju u smislu udaljenosti od Vatikana, nego onu duhovnu – tamo gdje vlada netrpeljivost, svađa, osveta, nepomirljivost: Tamo odlazi i nosi poruku mira, jedinstva, zajedničkog sinovstva sviju ljudi u Bogu. Poziva na okončanje sukoba, ratova; netrpeljivosti, krvoprolića i osvete. Poziva na molitvu; na nove i pozitivne vidike; poziva na dobru volju i obnovu povjerenja.
Na svakom je od nas da u konkretnosti vlastita života, prihvati, prigrli; usvoji i živi taj poziv! To je ne samo poziv na mir, nego i na vjerodostojan i istinski život. To je uistinu moguće, jer Isus je za to molio i za to umro i njegova je želja i molitva, izraz Božje volje. Ako mi po sebi za takvo što i nismo sposobni, vjerujmo i dopustimo da On to u nama može. Živimo u milosti i surađujmo s njome za bolje zemaljsko sutra i za beskrajnu, blaženu vječnost poslije zemaljskoga života... Amen.