Uz liturgijska čitanja 6. vazmene nedjelje razmišlja pater Alan Modrić

U vazmenom vremenu razmišljali smo i razmišljamo tko je čovjek, koje su njegove istinske potrebe, a sve to u svjetlu najvećeg događaja u povijesti, događaja Uskrsa, u kojem Gospodin Isus odgovara na naše težnje i dolazi nam u susret onda kada nam je najteže, kada se čini da nade više nema i da nema smisla niti živjeti niti se boriti. Prisjetimo se: u 3. vazmenoj nedjelji Isus susreće dva učenika na putu u Emaus, koja uspijeva utješiti snagom svoje riječi i pouke, te iznad svega svojim tijelom i krvi žrtvovanima u Euharistiji; u 4. vazmenoj nedjelji odgovara na našu potrebu za istinskim vođom riječima: “Ja sam Pastir Dobri“; u 5. vazmenoj nedjelji liječi naša lutanja na stranputicama ovoga svijeta poručujući nam: “Ja sam Put, Istina i Život“. Ove nedjelje razmišljat ćemo o jednoj velikoj bojazni koja je usađena u svakoga čovjeka, a to je bojazan da bude ostavljen i napušten, da ga nitko ne sluša kada se treba izjadati i isplakati, da se jednostavno osjeća poput djece koju su roditelji napustili ili su ostala bez roditelja. Zanimljivo je pri tome uočiti jedno proturječje koje nam nudi ovo vrijeme: s jedne strane imamo toliko raznovrsnih načina da se družimo, da budemo uključeni u društvo, u mase, dovoljno je samo uočiti razvoj današnjih društvenih internetskih mreža poput facebooka, a s druge strane čovjek se nikada nije toliko osjećao usamljen, nikada toliko malo nije bio shvaćen, utješen, saslušan. Kako na ovo proturječje i na ovu čovjekovu bojazan da bude ostavljen i prepušten sam sebi odgovara Bog? Da bi našli odgovor poslušajmo što nam kazuju misna čitanja 6. vazmene nedjelje.
Djela apostolska opisuju djelovanje apostola Filipa, Petra i Ivana u Samariji u kojoj izgone nečiste duhove, ozdravljaju uzete i hrome, da bi na kraju po njihovim rukama silazio Duh Sveti na nove vjernike i učvršćivao ih u vjeri koju su netom primili. Ovdje se prepoznaje podjeljivanje sakramenta potvrde, pečata Duha Svetoga, koji je obećan od Gospodina Isusa i koji će njegovim učenicima davati snage i utjehe u teškim vremenima koja ih očekuju. Bog odgovara na čovjekovu bojazan pred samoćom i napuštenošću šaljući svoga Svetoga Duha po kojemu su Otac i Sin nazočni u ljudskoj povijesti u sve dane do svršetka svijeta. I što se događa s tim strahom: on se pretvara u radost, kako kazuju sama Djela apostolska: “Nasta tako velika radost u onome gradu.“
U Prvoj poslanici svetog Petra apostola biva upućen poziv da uvijek nosimo Krista u srcu, kako bismo blago i s poštovanjem mogli odgovoriti na napade koji su usmjereni na našu vjeru, a kojih je oduvijek bilo i kojih će uvijek biti. Nerijetko se vjernik u takvim situacijama napada, protivljenja i prezira može osjetiti doista napuštenim i ostavljenim, ali da bi se znao uspješno nositi s time jedini ispravni recept je u blagosti, poštovanju i strpljenju, ispunjeni duhom Božjim, svjedočiti Kristovo evanđelje, evanđelje radosti, mira i ljubavi.
A odakle crpiti mir, gdje naći izvor utjehe, kako, da budemo konkretni i okrenuti aktualnom trenutku, ljudi koji su stradali u poplavama mogu smoći snage da idu dalje? U evanđelju koje slušamo na 6. vazmenu nedjelju Isus odgovara kao uvijek iznimno jednostavnim, ali neizmjerno dubokim i prožimljajućim riječima: “Neću vas ostaviti siročad.“ Vidjeli smo kako Isus djeluje: prvo šalje pastire koji šire njegovu radost, liječe duhovne i tjelesne bolesti, podjeljuju Duha Svetoga, a potom ljudi učvršćeni u vjeri u njegovo Uskrsnuće svjedoče njegovu ljubav u teškim trenucima i nedaćama. Tako je bilo prije dvije tisuće godina, tako je i danas. I u katastrofi koja je zadesila jedan dio našega naroda, Isus opet djeluje, opet pokazuje da je vjeran svojim riječima da nas nikada neće ostaviti same, neutješene i unesrećene, da će nam uvijek biti blizu, jer kada se promatra solidarnost s kojom cijela naša zemlja pomaže jednom svome dijelu, mi vjernici u tome vidimo djelovanje Božje, ostvarivanje njegova obećanja da nitko nikada neće biti ostavljen poput siročadi bez skrbi, utjehe i ljubavi. Tragedija je uvijek tragedija, ne može se govoriti: ma, to nije ništa strašno, zato jer to nije jednostavno istina. S istinom se treba suočiti, treba joj pogledati u oči, ali pri tome ne gubimo iz svijesti ove Isusove riječi: “Neću vas ostaviti siročad“, jer tajna Božje ljubavi nije u tome da nas u potpunosti oslobodi poteškoća i kušnji dok živimo na ovome svijetu, nego da nam je blizak onda kada nam je najteže. Molimo za one koji su stradali u poplavama, molimo za mir i utjehu njihovih duša, da smognu snage i mogućnosti da krenu dalje, a također zahvalimo dragom Bogu za tolike dobre ljude koji su u ovim teškim trenucima nositelji i svjedoci njegove ljubavi, bili toga oni svjesni ili nesvjesni. Neka naša molitva bude popraćena majčinskim zagovorom Blažene Djevice Marije!