Susret Pape i studenata Papinskih kolegija i konvikta u Rimu

Četiri su stožera u formaciji svećenika: duhovna formacija, akademska, odgoj za zajednicu, i apostolska formacija – istaknuo je papa Franjo 12. svibnja primivši u audijenciju, u Dvorani Pavao VI. u Vatikanu, rektore i studente Papinskih zavoda i konviktâ u Rimu. Bila je to izvanredna prigoda za otvoreni razgovor o Crkvi, svećeništvu, kušnjama i izazovima s kojima se suočavaju posvećene osobe. Sveti je Otac dugo razgovarao s bogoslovima i svećenicima iz cijeloga svijeta, bez ikakvoga unaprijed pripremljenoga teksta. Posebne je izraze blizine izrazio kršćanima u Ukrajini i na Bliskom istoku, ističući da Crkva i danas, na brojnim stranama svijeta, mnogo trpi zbog progonâ.
Odgovarajući na jedno od prvih pitanja o akademskom obrazovanju svećenikâ, papa je Franjo upozorio na opasnost od akademizma, koji može učiniti da se iz Rima vrate više kao ljudi s diplomom, nego kao svećenici. Četiri su temelja svećeničke formacije, to sam već mnogo puta rekao, možda ste već čuli – kazao je Papa – a to je duhovna formacija, akademska, odgoj za zajednicu, i apostolska formacija. U Rim se dolazi zbog intelektualne formacije, ali ne može se shvatiti svećenik koji ne živi u zajednici, ili koji ne njeguje duhovni život: svakodnevnu misu, svakodnevnu molitvu, Časoslov, osobnu molitvu s Gospodinom ili pak apostolski život.
Akademski purizam ne čini dobro – napomenuo je Sveti Otac. Gospodin vas je pozvao da budete svećenici, i to je glavno pravilo. Ako se vidi samo akademski dio, postoji opasnost da se prijeđe u ideologije, a to šteti; šteti i shvaćanju Crkve. Crkvu valja shvatiti iz proučavanja, ali i u molitvi, u životu u zajednici, i u apostolskom životu. Kada padnemo u neku ideologiju, i idemo tim putom, imat ćemo hermeneutiku koja nije kršćanska, hermeneutiku ideološke Crkve. A to je bolest – primijetio je Papa.
Hermeneutika Crkve ima biti ona koju pruža sama Crkva, koju nam daje sama Crkva. Crkvu valja shvatiti kršćanskim očima. U suprotnom – primijetio je Papa – Crkva se ne razumije, ili je se krivo shvaća. Stoga je važno isticati akademski rad, jer ste zbog toga poslani u Rim, ali ne valja zanemariti ostala tri stožera.
Na pitanje jednoga kineskog studenta kako sjemenište može postati mjesto ljudskoga i duhovnoga razvoja, Papa je odgovorio navodeći riječi jednoga starog biskupa iz Latinske Amerike: „Mnogo je bolje najgore sjemenište, nego ne-sjemenište“. Papa je stoga istaknuo da je život u sjemeništu, odnosno život u zajednici, vrlo važan, jer tu postoji solidarnost među braćom koja idu prema svećeništvu. Istina je da ima i problema, ima borbi: borbi za vlast, borbi ideja, pa i skrivenih borbi. Ima i glavnih grijeha: zavisti, ljubomore… Međutim, ima i dobrih stvari: prijateljstva, razmjene ideja, a to je važno u životu zajednice. Život u zajednici nije raj, ali otprilike čistilište – kazao je Papa ironično, izazvavši pljesak nazočnih.
Jedan je svetac isusovac govorio da je za njega najveća pokora život u zajednici – rekao je potom Sveti Otac te istaknuo da upravo zbog toga valja ići naprijed u životu u zajednici. Ima nekoliko stvari koje mogu mnogo pomoći, a to je, primjerice, da druge nikada ne valja ogovarati! Ako imam nešto protiv nekoga, ili imam drugačije mišljenje, to valja reći u lice! Ali, mi, klerici, u napasti smo da ne govorimo u lice, da smo previše diplomati, rabimo onaj klerikalni način izražavanja, zar ne? – upitao je Papa te istaknuo – Ali, to nam ne čini dobro!
Prisjetivši se potom vremena kada je tek bio imenovan biskupom, a njegov je tajnik bio mladi, tek zaređeni, svećenik, papa je Franjo kazao kako je jednom prigodom donio jednu, na neki način, diplomatsku odluku, te upitao svojega tajnika za mišljenje. Taj ga je mladi svećenik pogledao i rekao: 'Niste dobro učinili; niste donijeli 'očinsku' odluku', te mi je, s mnogo poštovanja, rekao i nekoliko snažnih riječi. Kada je otišao pomislio sam: Ovoga neću nikada maknuti s mjesta tajnika; on je pravi brat!
Naprotiv, oni koji pred tobom govore lijepe stvari, a potom iza leđa one manje lijepe… Ogovaranje je pogubno za zajednicu; valja uvijek govoriti u lice. A ako nemaš hrabrosti za to, razgovaraj s pretpostavljenim ili ravnateljem, on će ti pomoći. (…) Kaže se za žene da ogovaraju; ali, i mi muškarci, i mi dosta ogovaramo! A to uništava zajednicu! – upozorio je Papa. Sasvim je nešto drugo slušati, čuti drugačija mišljenja i razgovarati o njima, ali temeljito, tražeći istinu i jedinstvo. To pomaže zajednici – rekao je Sveti Otac te se spomenuo svojega duhovnog oca koji ga je poticao da moli za osobu na koju je bio ljut. Valja samo moliti, ništa drugo – kazao je ističući važnost zajedničke molitve.
Potom je na red došlo pitanje o razlučivanju, budnosti i osobnoj disciplini svećenika. Odgovarajući, Papa je najprije istaknuo da je budnost kršćansko ponašanje, budnost nad samim sobom. Važno je pitati se što se događa u mom srcu. Kada je srce nemirno – kazao je Sveti Otac – prvi je savjet, kako kažu ruski monasi, otići pod plašt Svete Majke Božje, povjeriti se Gospi. Netko će od vas reći da bi u ovo naše doba, u kojemu ima mnogo dobre modernosti, psihijatrije, psihologije, možda bilo bolje otići psihijatru… To ne odbacujem, ali najprije valja ići Majci, jer svećenik koji zaboravlja Majku, posebno u trenutcima nemira, nešto mu nedostaje. On je svećenik siroče, zaboravio je svoju majku! Upravo u teškim trenutcima dijete uvijek odlazi majci. A mi smo, u duhovnom životu, djeca – istaknuo je Papa.
Bdjeti ne znači ići u sobu za mučenje, nego znači gledati svoje srce. Imamo biti gospodari svojega srca – rekao je Sveti Otac te ponovno uputio poziv, koji vrijedi za sve – svećenike i biskupe – da svaki dan završe ispred svetohraništa, pred Gospodinom. Istaknuvši potom ponovno da u Gospi valja tražiti utočište, papa je Franjo rekao da odnos s Gospom pomaže imati lijepi odnos s Crkvom jer su obje Majke. A ako nismo povezani s Gospom, u srcu smo siročad.
Na pitanje jednoga filipinskog studenta o potrebi za pastirima koji su sposobni voditi, upravljati i komunicirati kako to zahtijeva današnji svijet, Papa je odgovorio da za vodstvo postoji samo jedan put, a to je služenje. Nema drugoga puta – istaknuo je Sveti Otac. Ako se ne služi, vodstvo će pasti. Istina je, kada nema služenja, ne možeš voditi neki narod. Pastir ima uvijek biti na raspolaganju svojemu narodu. Pastir ima pomagati narodu da raste, da hodi naprijed.
Pastir daje da njegov narod raste, i uvijek ide sa svojim narodom – rekao papa Franjo te podsjetivši na djelo svetoga Augustina 'De Pastoribus', govorio o dvije kušnje pastirâ: novac, pastiri koji rade za novac, odnosno afaristi; i taština, a tu je riječ o pastirima koji vjeruju da su iznad svojega naroda, „pastiri-prinčevi“. Pastir koji traži samoga sebe, bilo u novcu, bilo preko taštine, nije služitelj, nema istinsko vodstvo. Naprotiv, poniznost ima biti pastirovo oružje, a nije lako biti ponizan – istaknuo je Papa.
Tako je teško ukloniti taštinu kod nekog svećenika – kazao je potom Sveti Otac – ali Božji ti narod prašta mnoge stvari. Međutim, ne prašta ti ako si pastir privržen novcu, ako si umišljeni pastir koji s ljudima loše postupa. Novac, taština i ponos – tri su stvari koje nas vode do svih grijehâ. Božji narod shvaća naše slabosti, i prašta ih; ali privrženost svećenika novcu, i loše postupanje s ljudima, narod to ne prašta. Pastir, naprotiv, treba imati sljedeće krjeposti: blizinu, služenje, poniznost, siromaštvo i žrtvovanje. Savršeno je kada dan završimo umorni zbog svega što smo učinili – rekao je Papa povjeravajući shemu svojega života koji je obilježen molitvom i radom.
Upitan da govori o novoj evangelizaciji, izrazu koji je prvi upotrijebio sveti Ivan Pavao II., papa je Franjo rekao da po njegovu mišljenju evangelizacija pretpostavlja izlazak iz sebe; ona pretpostavlja dimenziju nadnaravnoga u klanjanju Bogu, u razmatranju i osjetljivosti prema braći, prema ljudima. Valja izići! Za mene je to srž evangelizacije. A izići znači i stići do nekoga, odnosno to znači da je tu blizina. Ako ne iziđeš iz sebe, nikada nećeš osjetiti blizinu! – istaknuo je Sveti Otac napominjući da se bez blizine ne može evangelizirati.
Govoreći potom o propovijedima, Papa je kazao da su i one dosadne ako nema blizine. Upravo se u propovijedi mjeri blizina pastira s narodom – kazao je te istaknuo da je važno da propovijedi budu kratke i konkretne, jer one nisu neke konferencije. Propovijed pretpostavlja molitvu, učenje, pretpostavlja da poznaješ osobe kojima ćeš govoriti, propovijed pretpostavlja blizinu. Što se tiče propovijedi, u evangelizaciji trebamo ići dosta naprijed, jer smo u zakašnjenju; imamo dobro pripremiti propovijedi kako bi ih ljudi razumjeli. Budućim je svećenicima stoga Papa savjetovao da propovijed bude kratka i snažna, da traje između 8 i 10 minuta, jer nakon toga slabi pozornost.
Posljednje je pitanje bilo kako nasljedovati uzor Dobroga Pastira. Odgovarajući, Papa je rekao da je prije svega važno moliti. A nakon toga, vrlo je važna sposobnost za susret, sposobnost za slušanje drugih osoba, sposobnost za zajedničko traženje puta. To također znači da se ne valja prestrašiti nekih stvari. Dobri pastir možda osjeća u sebi bojazan, ali se nikada ne straši, jer zna da mu Gospodin pomaže. Vrlo je važan, dakle, susret s ljudima o kojima pastoralno skrbiš, ali je važan i susret s biskupom – rekao je potom Papa te dodao da je važno također da i biskup dopusti da ga se susretne.
Sveti je Otac istaknuo i svećeničko prijateljstvo, koje je – kako je rekao – blago koje imate njegovati među sobom. Kako je lijepo prijateljstvo među svećenicima, kada se poznaju, razgovaraju o svojim problemima, svojim radostima i očekivanjima… Tražite to prijateljstvo, to je važno. Trudite se biti prijatelji. Mislim da to dosta pomaže živjeti svećenički život, duhovni život, apostolski život, život u zajednici, a i intelektualni život – istaknuo je na kraju papa Franjo.