Uz misna čitanja svetkovine Božanskoga milosrđa razmišlja pater Siniša Štambuk

Cenakul – dvorana posljednje večere. Večer je uskrsne nedjelje. Žene su već jutros donijele vijest koju im je priopćio Anđeo, ali učenici su idalje u nevjerici, neizvjesnosti i strahu. Zaključali su se i skrivaju se, zatvoreni u nevjericu i razočaranost...
To je stanje Isusovih učenika na dan Uskrsa...
U ovo ozračje zatvorenosti i tmurnosti; neizvjesnosti i straha ulazi uskrsli Gospodin! Zaključana vrata; zatvoreni prozori, nevjerica i razočaranost Njemu, Uskrslomu, ne predstavljaju zapreku. Njegov je pojavak među njima uzrok velikog iznenađenja, čuđenja, nevjerice... Mir vama – kad im je pokazao ruke i bok, obradovali su se, ali je ubrzo potom nastupio i osjećaj krivnje zbog toga što su ga napustili i razbježali se; zbog toga što nisu povjerovali ženama; zbog toga što su pred ostalim učenicima i narodom, ispali bijednici i kukavice; što su ostavili loš dojam i loš primjer...
»Mir vama! – ponovno im reče Isus – Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih te im reče: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.« Mjesto ljutnje, Uskrsli Isus naviješta mir i daruje Duha Svetoga učenicima, da mogu otpuštati grijehe! Naša zatvorenost, kako vidimo, ne može zaustaviti Uskrsloga; naše mu tmine nisu zapreka. Uskrsli ih svojim svjetlom raspršuje te svojom prisutnošću ispunja naše praznine, nedostatke, nesavršenosti i umjesto žalosti i utučenosti, donosi nam radost!
Toma, koji te večeri nije bio s ostalim učenicima, kada su mu o tome pričali, nije htio vjerovati; čak je i postavio uvjete, pod kojima će povjerovati: kada svoj prst stavi u Isusove dlanove i ruku u njegov bok...
U našem smo životu često zavedeni i zaneseni bilo osobama, bilo stvarima i poslije se osjetimo prevarenima, povrijeđenima i nismo skloni lako se dati ponovno zanijeti kao djeca te znamo ići i u drugu krajnost, pa postajemo podozrivi, sumnjičavi, nevjerni Tome, kako zna reći naš narod.
Pa, ipak nije Isus taj koji nas je razočarao – sjetimo se samo dvojice koji su u takvom raspoloženju išli prema Emausu – nego nešto drugo. Našemu razočaranju su uzrok naše nepoznavanje Isusove osobe; kao i nas samih; zatim naša zaboravljivost i preuzetnost; naša povodljivost za svijetom i naša podložnost grijehu. Ali vidimo da te stvari, Isusu koji je pobijedio i samu smrt, kao ni naši nedostaci, nisu zapreka i On se upravo u takvim konkretnostima našega života pojavljuje; želi nas susresti; iz takva nas stanja izdići, osloboditi, dati nam radost i mir...
Možda je Toma bio pomalo i zavidan ostalima, pa nije htio vjerovati, iako je iznutra za tim živo čeznuo... Ono što možemo reći jest to da Toma ovdje i sada, ali i ondje i kroz vjekove do konca svijeta, predstavlja mene i tebe; predstavlja sve one koji bi htjeli «vidjeti» i «opipati». Kako saznajemo, Tomi se ta želja ispunila, ali čim je ugledao Isusa, Toma ispovijeda svoju vjeru: Gospodin moj i Bog moj! Nijedno evanđelje niti koja druga knjiga Novoga zavjeta, ne donosi izvještaj o tomu je li Toma uistinu stavio svoj prst u Isusove rane ili ruku u probodeni bok, svoga Gospodina i Boga.
Dovoljan je dakle susret s Uskrslim, a On se redovito odvija u Zajednici učenika i vjernika; u Crkvi; u zajedništvu s ostalim vjernicima. Tomin nam primjer govori da sigurnost koja proizlazi iz vjere, ne leži u izvanjskim očitostima; nego u čovjekovu srcu i u njegovu odnosu prema Bogu. Toma je poveznica između Uskrsloga i nas koji smo stoljećima i stotinama kilometara udaljeni od opisanog događaja, ali ne i od Isusa; jer saznali smo da je Isus, Gospodin i Bog te su mu i prostor i vrijeme podložni. I ti dragi slušatelju, možeš susresti Uskrsloga; vjeruješ li to? Isus te sam preko Tome potiče: «Ne budi nevjeran nego vjeran»; i «Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju».
Oni koji vjeruju – kaže Isus – blaženi su ili će to uskoro biti. Dva Blaženika našeg vremena domalo će postati svetima. Dva čovjeka, dva svjedoka vjere. Dvojica koji ne vidješe, ali vjerovahu i svoj su život u toj vjeri kao i Crkvu koju su predvodili, povjerili Uskrslomu; njihovu Gospodinu i Bogu i zbog toga su blaženi, a za malo će sati postati Svetima i u svu se vječnost raduju.
I ti si pozvan/a na svetost, štoviše to ti je dužnost. Imaš još dva primjera; dva svjedoka iz svoga vremena i za svoga života, kojima se možeš moliti; kojima se možeš utjecati; koje možeš nasljedovati. Neka Božansko Milosrđe providi te svi zajedno s Tomom kličemo u životu vječnomu: Gospodin moj i Bog moj!