O životu blaženoga Ivana XXIII. - pripremio i govori Marito Mihovil Letica
Drugi prilog u nizu koji je posvećen skoroj kanonizaciji pape Ivana XXIII. upoznaje
nas ukratko s njegovim životom do izbora za papu – pripremio i govori Marito Mihovil
Letica. Kada
je riječ o Ivanu XXIII., papi blaženiku, budućem svetcu, onda će biti uputno podsjetiti
na njegov život do ustoličenja za poglavara Katoličke crkve, Petrova nasljednika koji
će ostati upamćen između ostaloga i po tome što su ga zvali Dobri Papa odnosno Papa
Dobri. Sadašnji blaženik i skorašnji svetac Ivan XXIII. rodio se 25. studenoga
1881. u naselju Sotto il Monte, nedaleko od Bergama u sjevernoj Italiji. Kao nadaren
dječak iz siromašne i brojne obitelji, đak širokih interesa i bistrih pogleda na svijet,
ušao je Angelo Giuseppe Roncalli s dvanaest godina u sjemenište u Bergamu. Tomu je
uvelike doprinio njegov stariji rođak Zaveri iz pokreta poznatog kao Katolička akcija.
Mladi Angelo Giuseppe ubrzo je postao svjestan važnosti katoličkoga socijalnog nauka
i aktivizma, što ga u to doba svesrdno širi biskup Camillo Giundani, a sve u duhu
enciklike pape Lava XIII. »Rerum novarum« iz 1891. godine. Angelo Giuseppe Roncalli
napušta 1901. Bergamo i odlazi na studij u Rim, dobivši stipendij za prestižni »Collegio
Romano«. Tamo ostaje, s izuzetkom godine provedene u vojsci, do 1905. Nakon toga biva
zaređen te imenovan tajnikom novoga biskupa Giacoma Radinija Tedeschija, koji bijaše
u nemilosti pape Pija X. zbog, kako je taj papa isticao, »progresivne misli« i »modernističke
kuge«. Mladi se don Angelo također upoznao sa znanstvenikom kardinalom Andreom Carlom
Ferrarijem, nadbiskupom Milana. I prema njemu Pio X. iskazivaše otvorenu antipatiju
– a, unatoč tomu, kardinal je Ferrari postao još jedan junak u očima Angela Giuseppea
Roncallija. Mnogo godina kasnije Roncalli će, tada kao papa Ivan XXIII., postaviti
pitanje Ferrarijeve beatifikacije. Valja dometnuti da su dobri odnosi s kardinalom
Ferrarijem omogućili Roncalliju da otkrije poslijetridentske postupke Ferarrijeva
časnoga prethodnika sv. Karla Boromejskoga. Objavljivanje »Acta« Karla Boromejskoga,
gorljivoga promicatelja katoličke obnove, pokazat će se životnim djelom Angela Giuseppea
Roncallija kao znanstvenika. Roncalli je postao profesor crkvene povijesti u Bergamu
1906. Bavio se, uz povijest Crkve, odnosom vjere i znanstvenoga istraživanja te socijalnim
pitanjima. Stao je na stranu kardinala Radinija Tedeschija u njegovoj potpori štrajku
1909. u okolici Bergama. Predano je i nepokolebljivo isticao da Kristova naklonost
pripada razbaštinjenima, obespravljenima i potlačenima. Izbijanjem Prvoga svjetskoga
rata Roncalli je bio raspoređen za bolničara, a potom je postao vojni kapelan. Osvjedočen
u nevolje i pogibelj koje rat sobom donosi, često je osuđivao ratne sukobe kao najveće
zlo. Nakon rata bio je ravnatelj studentskoga hotela, sjemenišni kapelan te ga
je papa Benedikt XV. imenovao nacionalnim ravnateljem Društva za širenje vjere. Postao
je time članom kurije s naslovom monsinjora, te je poslan u inozemstvo sa zadatkom
da unaprijedi organizaciju misionarskih djelatnosti u Europi. U rujnu 1924., na desetu
godišnjicu smrti kardinala Radinija Tedeschija, održao je Roncalli propovijed koja
je bila prijekor fašizmu i opomena vatikanskoj politici da se odlučnije odupre Mussoliniju.
Godine 1925. papa Pio XI. postavlja Roncallija »apostolskim vizitatorom« u Bugarskoj
te ga zaređuje za nadbiskupa. U Bugarskoj nadbiskup Roncalli doprinosi međusobnom
zbližavanju katolikâ različitih obreda, a potom razumijevanju i bratimljenju katolika
i pravoslavaca. Nadbiskup Roncalli u Bugarskoj brzo zadobiva naklonost i divljenje,
osobito svojom svesrdnom brigom za obična čovjeka, radnika. Òstalo je zapamćeno da
je, prevodeći u Sofiji knjigu »Nasljeduj Krista«, Roncalli začuo kako njegov tajnik
u dvorištu viče na radnike te je odmah pohitao u dvorište i stao na stranu radnika,
ne pitajući za razlog vike. Jednostavno nije podnosio nikakvo loše postupanje prema
radnicima. Nakon deset godina službe u Bugarskoj odlazi kao diplomat u Carigrad,
gdje je kao apostolski delegat za Tursku i Grčku pozdravio ekumenskoga patrijarha
Benjamina I. te s njime izmijenio poljupce mira i zajedništva. Za vrijeme njemačke
okupacije pomaže nadbiskup Roncalli na različite načine grčkome stanovništvu. I, što
je osobito važno, poduzima sve što može da spriječi deportaciju grčkih Židova u koncentracijske
logore smrti. Tako spašava mnoge živote. Aludirajući na svoje ime Giuseppe, govorio
je tada Židovima: »Ja sam Josip, vaš brat!« Papa Pio XII. imenovao ga je u prosincu
1944. apostolskim nuncijem u Parizu. Na toj izuzetno teškoj i delikatnoj funkciji
u poslijeratnoj, mnogim podjelama opterećenoj Francuskoj, ostao je do 1953. Tada ga
crkvena vlast premješta u Veneciju, čijim je imenovan kardinalom odnosno »patrijarhom«.
Tom je prigodom o svojemu podrijetlu, pozivu i poslanju rekao: »Dolazim iz poniznosti,
odgojen sam u siromaštvu koje je, međutim, bilo obilježeno zadovoljstvom i blagoslovom.
Već od rođenja nisam mislio na drugo doli na to kako postati svećenikom. Kada sam
postao mlad svećenik, htio sam jedino biti župnikom u jednome od sela moje biskupije,
ali me Providnost uputila drugim putevima... Uzela me iz mojega rodnoga sela i postavila
na puteve Istoka i Zapada. [...] Uvijek sam se više zaokupljao onime što ujedinjuje,
negoli onime što nosi podjele te izaziva proturječja. Zato nemojte vašega poglavara
promatrati kao čovjeka politike, kao diplomata; potražite radije u njemu svećenika,
pastira duša, koji među vama vrši svoju pastirsku službu u Božje ime.« Premda je
isprva žalio što napušta Pariz, pristupa s golemim oduševljenjem novoj službi. Ponad
vrata svoje radne sobe daje postaviti natpis »Pastor et pater« (»Pastir i otac«),
a taj autoritet ponajvećma doživljava kao priliku za promicanje »onoga što spaja,
a ne onoga što razdvaja«. Gradio je tako i dijalog razumijevanja prema talijanskoj
ljevici, što je osupnulo i razljutilo mnoge kršćanske demokrate. K tomu je njegova
ekumenska zauzetnost dolazila sve više do izražaja; i to ne samo prema istočnim Crkvama
nego i Crkvama odnosno kršćanskim zajednicama koje su na zapadu Europe proizišle iz
reformacije. Bivajući u Katoličkoj Crkvi i svijetu sve više cijenjen i omiljen,
dohodi kardinal Roncalli 12. listopada 1958. u Rim kako bi prisustvovao ukopu pape
Pija XII. te sudjelovao u konklavi na kojoj će biti izabran novi papa. U sljedećem
prilogu, dragi slušatelji, bit će govora o izboru kardinala Angela Giuseppea Roncallija
za papu Ivana XXIII. i o njegovu izuzetno značajnom pontifikatu.